Hrvatska je u polufinalu Svjetskog prvenstva! U trileru svih trilera, naši rukometaši svladali su Mađarsku 31:30 pogotkom z zadnjim sekundama utakmice.
Evo prvih reakcija igrača nakon plasmana među najbolje četiri reprezentacije svijeta.
- Ne znam što bih vam rekao, nema nas za basket da se skupimo. Po hotelu se krpamo, fali nam stolova.. - u šali je počeo Splićanin Mateo Maraš, koji je rečenim mislio na situaciju što se tiče ozljeda. Momci su oko njega skakali i navijali ‘ovdje nitko nije normalan‘, pokušao je Mateo ostati smiren pa je nastavio:
- Evo stvarno ovdje nitko nije normalan. Neka nas sutra stave da igramo, da imamo slobodna tri dana, rupture bi liječili. Ovo je najluđa utakmica mog života. Nikad ovo nisam vidjeo. Bilo je suza, o ovome se može knjiga napisati, ali treba neki dobar pisac. Mogao bih ja pisat.
Je li snimka koju ćete rado vrtjeti?
- Sigurno! Ovo prvenstvo je bajka u dijelovima i sad smo na najluđem dijelu. Vidit ćemo što ćemo napisati u preostali epizodama.
Filip Glavaš komentar je počeo:
- Ma la-ga-no! Šalim se naravno, ovo je NBA utakmica. Napetiju niste mogli dobiti. Borili smo se do kraja, u zadnjih pet minuta smo gubili četiri razlike.
Imamo li snage za finale?
- To nije pitanje za nas, već za ambulantu. Nadam se da da, idemo do kraja.
Francuska ili Egipat?
- Svejedno.
Zvonimir Srna jedan je od ‘ranjenika‘, a na pitanje odakle izvuče snagu za igrati ozlijeđen samo je rekao:
- Ma nema tu razmišljanja. Samo uđeš u punu dvoranu, slušaš našu domoljubnu muziku, pogledate jedni druge... Što možeš drugo nego poginuti u toj utakmici.
Je li bio koji suparnik ovako fizički jak?
- Dosta su nas mučili, s teškim pivotom, bili smo nervozni i nismo imali rješenja. Na kraju se poklopilo, Peša obranio, Šipa trčao, Jelinić... Nisam previše razmišljao, Maraš mi je dao loptu, vidio sam da je šest sekundi ostalo, poveo sam loptu i dao Šišiću loptu koji je trčao.
Stigne li se gledati na semafor?
- Ma vraga! Kad je bilo minus četiri, bio sam na klupi s Martinovićem i pogledao na semafor. On mi je rekao ‘dragi vjeruj, vjeruj, možemo‘ i poginuli smo na kraju.
Jeste li uopće svjesni rezultata ili će prave emocije tek doći?
- Ima naravno, kad je krenuo Thompson samo sam svima vidio suze u očima. Svi su se naježili i grlili kao mala djeca. Gledaš ljude od dva metra kako pokazuju emocije, stvarno predivno. To je najslađi dio priče, slaviti ovako s publikom.
Na prvenstvo ste ispraćeni bez većih očekivanja. Je li pomoglo malo to podcjenjivanje?
- Nije to podcjenjivanje, rekao bih da je realnost, jer zadnjih par godina nismo igrali dobro. Bilo je to korektno, ali nismo pobjeđivali velike utakmice i momčadi.
Marin Šipić krenuo je o zadnjem napadu:
- To se jednostavno desilo tako, ostao sam sam u obrani i odlučio trčati prema naprijed, dok još Pešić nije ni obranio. Rekao sam pa šta bude, bude... Nitko nije bio na meni, dobio sam pola terena prednosti, sitan sam ha-ha, pa me nitko valjda nije skužio. Vidio sam prije pasa da je ostalo samo četiri sekunde i kad dobim loptu samo deri.
Vjerovali ste do kraja?
- Nevjerojatno. Kad sam dobio isključenje bilo je pet minuta, četiri razlike za njih i jedino što se moglo dogoditi je da Peša obrani sve do kraja i on je to napravio. Jedan put u tisuću slučajeva se desi, meni je drago da se baš nama dogodilo. Osjećaj je najbolji ikad, kad je balun ušao u gol, tribine se digle na noge...
Francuska ili Egipat?
- Svejedno. Možda Egipat da im se osvetimo za poraz u skupini, iako i Francuzima imamo svašta za vratiti, posebno za ono finale 2009. godine ovdje u Areni.
Gdje ste bili te godine?
- Tada sam se tek iza prvenstva upisao u rukomet. Do tada sam trenirao nogomet u Omladinca iz Vranjica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....