Izbornik se ispričao nakon vulgarnog ispada, prozvao je Červara: ‘On mi zadnji može držati prodike o moralu‘

Iznimno neugodno završilo je za Hrvatsku rukometno Svjetsko prvenstvo juniora u Poljskoj. Završili smo na 12. mjestu, porazom od Austrije nakon čega se ražestio izbornik Boris Dvoršek, pale su uvrede, a netko je to u svlačionici sve lijepo snimio, poslao nekom od roditelja, a ovaj je to anonimno prebacio medijima, pa je tako nastala afera koja realno nikome nije donijela ništa dobrog. Dvoršek je nakon SP-a, po nekim navodima, dao ostavku na izborničko mjesto, no mrlja je ostala i ništa je više ne može isprati, a sama generacija će odlučiti je li sve što su napravili dobro ili ipak nije - pišu Sportske novosti.

Boris Dvoršek se neko vrijeme nije oglašavao, bio je izložen svemu i svačemu, ali je ipak odlučio progovoriti.

- Nisam reagirao, ne zato što sam se skrivao od bilo čega, nego jednostavno da prođe medijska hajka. Pogriješio sam, priznajem svoju pogrešku, ispričavam se zbog toga i javnosti koja prati sport i roditeljima i posebno igračima. Tu moram napomenuti i da sam situaciju u Poljskoj odmah istu večer riješio s igračima. Mi smo taj dan napravili sastanak koji je završio smijehom i pljeskom. Ispričao sam im se odmah. Objasnio sam zašto sam tako nastupio, što sam želio postići. Napravili smo analizu i svakom smjernice za dalju karijeru, jer sada postaju seniori.

Dodao je...

- Ovo je isključivo moje razmišljanje. Zvučao sam vulgarno, bezobrazno, nekulturno i nesportski i nisam smio napraviti takav ispad. Mogu se za njega samo ispričati i spreman sam odgovarati za sve izgovoreno.

Napisano i drugo pismo

Priča je išla dalje...

- Došlo je i pismo roditelja u Savez nakon što smo se vratili. Ono meni ide u prilog i oni tu ističu zahvalnost da su njihova djeca mogla raditi sa mnom. I svi žele da se riješi do kraja priča, da se vidi tko je to snimao i poslao dalje. Sve što sam želio reći bilo je u afektu i pod pritiskom koji svaka utakmica na velikom natjecanju nosi. Nije bilo zle namjere, niti mislim ono što sam rekao. Jednostavno čovjek pukne u nekom trenutku i sve ode u krivom smjeru. Uvijek sam radio ovaj posao s emocijama i nekad je to teško kontrolirati. Ovo je bila zadnja utakmica reprezentacije u uzrastu mladih, pokušali smo izvući maksimum i na kraju je ispalo najgore. To je bio umor, nismo imali rotacije, ali bez obzira na to moraš dati sve od sebe. Svi koji smo tamo. Mi smo bili jako loši i ja sam eksplodirao u poluvremenu. To mi je enigma i to je u 36 godina koliko radim ovaj posao presedan u mojoj karijeri. Ja nemam nijednu takvu mrlju do sada. Htio sam bilo kakvu reakciju od igrača, dobru, lošu, nešto i izgovorio sam to što je zvučalo ružno. Najbitnije mi je da smo to riješili, da smo imali dobru atmosferu ukupno gledano. U afektu se može svašta dogoditi. Sigurno ne mislim da su igrači takvi kakvih smo im nazvao, jer ne bi bili sa mnom u timu.

Tim na kraju nije ispao tim.

- U medijima je naglašeno da su djeca, što nije točno. Drugo, to snimanje je neovlašteno i nezakonito i nije napravljeno uz moj pristanak. To je bilo da se našteti mom ugledu i svima koji su bili tamo. Vjerojatno postoji razlog. Sigurno je cilj da se nađe krivac i da se poduzmu pravni koraci.

A sada malo o samo natjecanju.

- Mi smo bili 12. Cilj mladih selekcija je stvaranje igrača za A selekciju. Kada si na turniru, želiš dobiti sve, a ta je reprezentacija 2023. bila brončana s Krešom Ivankovićem, a sada sa mnom 11. i 12. Razlika kadetskog i juniorskog uzrasta je ogromna, baš kao seniorskog i juniorskog. Pet ozljeda smo imali, tri na samom turniru: Čaprić, Krupić i Ćeško. Prije turnira Bartolić, koji nam je bio drugi ljevak, te Ogurlić, koji je trebao imati veliku minutažu. Ni Glivetić, ni Franković, ni Bajer, koji su dio toga, a ne igraju duže vrijeme u klubovima, nisu mogli biti s nama. To je osam važnih igrača. Što se prošle godine tiče, 20. lipnja sam preuzeo reprezentaciju, 10. srpnja smo imali natjecanje. To su neke činjenice i želio bih da se znaju, čisto informacije radi.

Javila se tri igrača

Je li vas zvao netko od igrača nakon povratka iz Poljske?

- Javila su mi se tri igrača, ogradili su se od toga što se dogodilo i ispričali se. To su bili Herceg, Juranić i Krupić. Rekli su da se to nije smjelo dogoditi. Dobio sam podršku svojih brojnih igrača i igračica koje sam stvarao i podršku od brojnih kolega trenera.

Situacija nije uobičajena?

- To sigurno, a ako se takve stvari ne riješe, ne znam tko će biti uopće više trener. To je jednostavno slučaj koji se mora riješiti.

Naglasio je:

- Nikad ovo u karijeri nisam doživio. A prošao sam svašta. Imao sam jednog silno talentiranog igrača koji je stalno kasnio na treninge. I kažem mu, sutra nekad dođu roditelji. I dođu roditelji, ali i oni zakasne pola sata... Neke stvari nekad ne idu kako želiš.

Uvrijedili ste i klubove u svom izlaganju.

- Varaždin i Poreč su ispali meta, ali tko god je slušao, prenesena je kriva interpretacija. Nije mi na kraj pameti bilo prozivati klubove, jer znam koliko im je teško i što sve rade da učine maksimum. Ja se tu klubovima divim. Moja rekreacija se nije odnosila na klubove, nego na igrače. To što rade i kako rade je dovoljno da budu rukometaši u Premijer ligi, ali kada je riječ o reprezentaciji, oni moraju uložiti puno više. Zato je ono što rade u klubovima za njih rekreacija, a oni sami moraju odlučiti žele li više. Apsolutna isprika Poreču i Varaždinu, a dodat ću da sam u Poljskoj prije nego se to dogodilo čak pohvalio igrače Varaždina koji su radili individualno i nakon završene sezone.

Možete li ukratko opisati svoj trenerski put?

- Teško je ukratko opisati 36 godina, ali ovako, u nekoliko rečenica... Devet godina me nije bilo doma, vratio sam se kao pomoćnik Perkovcu. Igrači koji su uz mene prošli selekcije su Šprem, Zrnić, Špoljarić, Vori, imao sam prste oko Horvata, Mihića, Šebetića. U više navrata sam vodio, čak i generaciju Balić, Dominiković, Sulić, kasnije Lacković, Krešo Ivanković... Bio sam trener Zagreba, osvojio s njim SEHA ligu, četiri domaća naslova, pa sam u Italiji osvojio sve naslove, radio u Mađarskoj, Kataru, Finskoj. S Trešnjevkom sam igrao u polufinalu Challenge Cupa.

Jedna stvar ga je jako uvrijedila i razočarala.

- Ono što mene muči je reakcija Line Červara. Ja ne razumijem zašto se uvijek mora javiti i poklopiti sve i nije dobronamjeran. To me žalosti. I želim se tu malo ograditi, jer rekao je kako nemamo sustava, staromodni smo... Jako cijenim Červarove rezultate u seniorskom rukometu. Nas dvojica tu ne možemo u istu rečenicu, to nije uopće sporno. Ali, ne bih volio da mi drži prodike o moralu, jer mislim da je on zadnji koji to može. Uostalom, on je najduže bio koordinator u Savezu. On je svojim radom dosta izmaltretirao struku. Ja s njim neću o seniorskom rukometu, jer ja tu s njim nisam konkurencija, ali u radu s mladima svakako imam pravo reći neke stvari.

Očekujete reakciju?

- Kad sam preuzeo mlade uzraste nisam imao sustav, nisam imao evidenciju igrača, trenera... Otkad sam koordinator imamo juniorsku ligu, ligu U12 za klince, vraćamo državnu kadetsku ligu dogodine, dajemo punu podršku u mini rukomet. Ničega toga nije bilo. Regionalni instruktori su plaćeni od HRS-a, što dotad nije bio slučaj. Kamp smo digli na iznimno visoku razinu zahvaljujući Lidiji Bojić i meni, imamo vrhunski seminar struke svaku godinu, vrhunske predavače i trenere. Sve selekcije nam igraju po istom principu, ne na isti način, s obzirom na motoriku i slične preduvjete. Taj plan dobiva svaki trener koji ulazi u naš sustav. Imamo razvojne programe, plan rada, svako okupljanje dvije utakmice svake selekcije, čega dosad nije bilo. Imamo evidenciju 250 igrača od 2000. do 2010. godišta koji se prate. Po pozicijama sve razrađeno, do detalja, što dosad isto nije bio slučaj. Imamo i listu perspektivnih trenera koji se dokazuju. Pratimo 40 igrača rođenih u inozemstvu. Recimo, Gađa je potpisao za Hamburg, Petrović kojeg smo imali na SP-u igra u švedskoj Tumbi, Marko Đeno je iz Austrije, Filip Begić desno krilo, top talent iz Magdeburga... To se zove sustav i toga nikad nije bilo. Imamo sustav praćenja igrača kroz fakultetski sustav. U softver je uključeno 700 igrača i 150 trenera, ali i fizioterapeuti, treneri vratara, instruktori, kondicijski treneri. Uključio sam u sve rad psihologa i nutricionista. Imamo još projekata, plan za akademiju za vratare s Ivanom Stevanovićem. Rad na svi razinama je naglašavam, po programu. Sve radimo dogovorom i imamo sastanke svaka dva tjedna. Ne igramo dekadentan rukomet, igramo našu školu. Nemamo igrače kao Pytlick i Gidsel, ali to imaju samo oni.

Nisam dao ostavku

Ali...

- Pa nije ništa ako iz našeg sustava izađu Martinović, Jaganjac, Mandić, Kuzmanović, Klarica, Maraš, Srna, Pavlović, pa sada Ćeško, a mislim da će ih biti još. Naš sustav stalno izbacuje igrače za seniore, toliko to tome da ne valja. Žao mi je da me se blati i da se blati naš rukomet koji je uostalom dao jako puno svjetske klase. Ne petljam se u seniorski rukomet, gdje je Lino to što jest, gdje je njegovih 5-1 neupitno, ali ne dam na mlade uzraste. A nisam “no name” trener da bi se netko trebao “našutavati” sa mnom. To ne dam.

Dolazi li i Dagur Sigurdsson na sastanke stožera?

- Ne dolazi, umjesto njega tu je uvijek Denis Špoljarić, njegov prvi asistent. Sigurdsson prati svaki detalj koji se događa, gleda sve naše utakmice i potpuno je u tijeku svih događanja u radu s mladima.

Želio je zaključiti:

- Ja znam da će se najviše dopasti u naslov slaviti Červara, ali to nije bit svega što sam rekao. Bit je samo moja isprika javnosti, mojim igračima i njihovim roditeljima, a moja želja je da klubovi shvate što sam ustvari želio reći.

Što slijedi dalje?

- Prvo, nisam dao ostavku, ne znam otkud to, to je netko tako interpretirao, ali dobro, ne mijenja na stvari. HRS je pokrenuo stegovni postupak protiv mene. Ja sam poslao svoje očitovanje i čekam svoju kaznu kakva god ona bila. Do te odluke ne mogu prejudicirati ništa, niti to želim.