Bit ćemo iskreni. Nismo mislili da ćemo finale Svjetskog prvenstva u rukometu najavljivati s Hrvatskom. Nije da nismo željeli Sigurdssonove izabranike u finalu, ali sve ono što smo gledali na raznim turnirima ranije nije ulijevalo nadu. Ipak, nadali smo se da bi nekako opet mogli do odličja, ali stalno je ona jedna crna misao bila glasnija od svih. I evo joj sad, evo svima nama koji nismo očekivali hrvatske rukometaše s medaljom. Oni su vjerovali sami u sebe, nošeni paklenom Arenom i 15000 navijača.
Znate kad su znali da u njihovoj igri ima nešto? Kad su osjećali kako im samo malo fali da se sve kockice poslože?
Bilo je to nakon ispadanja s Olimpijskih igara u Parizu. Da, početkom kolovoza kad smo se s rukometašima oprostili već u grupnoj fazi. Kad su ih svi zaboravili, nakon zadnje utakmice protiv Španjolske koja nas je dobila 32:31, Dominik Kuzmanović vidno razočaran je izjavio sljedeće:
- Gledajući cijele ove olimpijske igre, mislim da se vidio progres od zadnjeg natjecanja. Pozitivno je bilo što smo u većini utakmica igrali ono što smo htjeli i mogu reći da smo bili dominantni, ali ubile su nas te neke crne rupe. Mentalni padovi. Tu se moramo poboljšati za neki veći rezultat. Gol je odlučivao za prolazak u četvrtfinale, ali s pozitivne strane – vidi se napredak. Mislim da ćemo biti samo bolji, pogotovo uskoro na domaćem svjetskom prvenstvu – rekla je ‘hobotnica‘ hrvatske reprezentacije.
Iskreni Splićanin
I svaka mu je bila na mjestu. Previše crnih rupa gledali smo u Parizu i na utakmicama prije toga, a zadnjih dana u Zagrebu, jedan potpuni preokret. Sjetimo se samo utakmice s Mađarskom, pet minuta do kraja gubili smo minus četiri i na kraju slavili s golom u zadnjim minutama. To ona Hrvatska iz Pariza ne bi napravila. ‘Sve je došlo na svoje mjesto‘, ‘posložile su se kockice‘, ‘vjerovali smo od početka prvenstva‘... Tako bi igrači objašnjavali ovaj rezultat.
- Mi smo samo luđaci koji žele dogurati do medalje. Posebno zato što je zadnjih godina rijetko tko vjerovao da možemo dogurati do finala, još nakon ovog ljeta koje je bilo katastrofalno na Olimpijskim igrama. Nakon toga smo jednostavno vidjeli da se smanjuje interes za cijelu ekipu. Mi smo svi bili svjesni koliko možemo i koliko smo dobri. S ovim rezultatom pao nam je kamen sa srca i pokazali smo svima koliko vrijedimo i da još uvijek mogu vjerovati u nas – rekao je Marin Šipić.
No, jedan reprezentativac je bio baš iskren. Mateo Maraš nakon pobjede protiv Francuza u polufinalu, rekao je:
- Za ovo su bila potrebna muda – ispalio je Splićanin u zanosu.
Zvonimir Srna nasmijao se na rečeno, ali složio:
- Dobro sad, ha-ha, Maraš je bio malo vulgaran, ali slažem se.
Cijela ta večer u Areni bila je posebna, iako kao da ćemo ovog rezultata biti svjesni tek kad vidimo momke na postolju.
Lijepo je spavati s medaljom, kad znate da nešto imate u džepu. Međutim, naravno da u finalu Sigurdssonovi izabranici neće ‘spustiti gaće‘ jer eto imaju medalju. ‘Idemo do kraja‘, stalno ponavljaju, pa ako je pao Island, Slovenija, Mađarska, Francuska... Zašto ne bi još i Danska/Portugal (pisano prije završetka drugog polufinala, nap.a.)?
Kakav bi to bio oproštaj Duvnjaka i Karačića od reprezentativnog dresa. I ptice na granama znaju da je ovo kapetanom ‘last dance‘ u najdražem mu dresu. No, od Hrvatske će se oprostiti još jedan senator. Mostarac je to potvrdio nakon utakmice s Francuskom.
- Drago mi je da smo se kapetan i ja u našoj zadnjoj utakmici pred domaćom publikom oprostili s pobjedom – rekao je Igor Karačić.
Oproštaj?
- Definitivno. Ovo je bila moja pretposljednja utakmica za Hrvatsku, posljednja pred domaćom publikom – jasno je dao do znanja Karačić koji se preko noći, kad je zagustilo, kada su nam Duvnjak i Cindrić otpali, smjestio na prvi let iz Poljske za Zagreb. Dao se na raspolaganje iako ga izbornik nije vidio na ovom prvenstvu, a nije bio ni u Parizu. No, nije mario o tome, jer kako je i sam rekao, on je to učinio zbog Hrvatske. Srce, divovsko srce, ali i znanje i iskustvo.
Rukomet je opet ‘in‘
I na kratko ćemo ostaviti taj san o zlatu i teškoj zadnjoj stepenici, nećemo još o taktici i analizi protivnika, jer nikako u drugi plan ne smije otići ono vrjednije što su Duvnjak i ekipa ostavili ovog siječnja iza sebe.
Vjerujemo kako se na stotine, ma tisuće djece zaljubilo u ovaj sport. Da ima onih koji su potegnuli majku ili oca za rukav u želji da i oni jednog dana postanu novi Martinović, Kuzmanović, Srna, Glavaš... Ako djeca nisu toliko euforična, valjda ima onih roditelja u zanosu i koji će svoju djecu odvesti u neku od dvorana. E, pa to je prava vrijednost medalje! To je bio rezultat i onog srebra iz 2009. godine. To je težina i ovog uspjeha: više djece u dvoranama, uz loptu, u sportu. Uostalom, jedan takav je trenutno u reprezentaciji i živi san. Šipić je do 2009. još trenirao nogomet, u Omladincu iz Vranjica, ali onda ga je tadašnja ekipa predvođena Ivanom Balićem natjerala da se zaljubi u rukomet. Život piše lude priče. Nadamo se kako ćemo za petnaestak godina opet pisati o uspjesima hrvatskog rukometa, a možda i o nekom klincu kojeg je Marin onim svojim zadnjim golom protiv Mađarske natjerao da uzme loptu u ruke.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....