Učinit će balun još jedan đir po svitu. Neće se vratit doma. Neće još barem neko vrime. Skuvali su mu Englezi paštašutu, ali nogomet se ne vraća kući. I tako je već 60 godina. Zadnji put (i jedini) Englezi su prvaci svijeta bili 1966. kada su bili i domaćini svjetskog prvenstva. Od tada – ništa. Ma nema šanse. Svaki put nešto...
A to nešto na ovom je Mundijalu ovaj put je bila Argentina. Poveli su golom Anthonyja Gordona. Poveli i stali. Prestali igrati. Aktualni svjetski prvaci takav kukavičluk nisu propustili namirisati. Nizali su napade i bilo je samo pitanje vremena kada će engleska obrana popustiti. Pukla je tako u 85. i 92. minuti, udarili su Enzo Fernandez i Lautaro Martinez za veliko argentinsko slavlje.
Veliko i zasluženo. Jer kada se onako povučeš nakon što povedeš 1:0 u polufinalu svjetsko prvenstva, onda ništa bolje nisi ni zaslužio. Plakali su Englezi jer ovo posrtanje korak do finala označilo je kraj još jedne generacije. Ili je bolje kazati – jednog čovjeka.
Kapetan Harry Kane zabio je šest golova na ovom prvenstvu, a možda će i još malo podebljati svoj učinak u utakmici za treće mjesto protiv Francuske. Ali vrijeme i za njega neumitno teče, 32 su mu godine (tek ili već) što znači kako će na sljedećoj svjetskoj smotri imati 36. Nije to i dalje duboka nogometna starost. Pogledajte samo Luku Modrića, Ivana Perišića i slične, ali u tom trenutku sigurno više neće biti drugi najbolji napadač na svijetu. Prvi je, zna se, čudesni Erling Haaland.
Tužna obljetnica
Ostat će tu i dalje Jude Bellingham, jednako dobar na ovom turniru, pa i sva sila mlađih veznjaka i braniča. Ali glavna zvijezda više neće biti na vrhuncu svoje moći. Propuštena je tako još jedna prilika. Potrošena je još jedna zvijezda koja, vrlo je izgledno, neće podići pehar svjetskog prvaka. Dodajmo i to da će još poživjeti činjenica da nitko u povijesti nije bio najbolji na svijetu s izbornikom koji je stranac. Eto, neće ni Engleska s Nijemcem Thomas Tuchelom.
Ajmo sada malo u prošlost. Kako rekosmo, 60. se rođendan „proslavio” otkako je Engleska zadnji put bila na krovu svijeta. Na prošlom Mundijalu u Katru ispali su i ranije – u četvrtfinalu. Bolja od njih bila je Francuska s 2:1. Kane je imao priliku izjednačiti s bijele točke, ali je promašio. Prvi penal na tom susretu je zabio, drugi nije mogao.
Prije nego nastavimo sa svjetskim prvenstvima, ubacit ćemo i dva europska. Dvaput zaredom Englezi su došli do finala. I oba puta izgubili. Prije šest godina Italija ih je odvela sve do jedanaesteraca i pobijedila s 3:2. A prije dvije godine u finalu ih je koštala Španjolska pobijedivši s 2:1.
Toplo nam je oko srca kada se sjetimo ispadanja Engleza 2018. u Rusiji. Za to je kriva baš Hrvatska u polufinalu. Za njih nije moglo bolje krenuti. Poveli su golom Kierana Trippiera iz slobodnog udarca već u petoj minuti. Ali onda... Ivan Perišić u drugom poluvremenu i Mario Mandžukić u produžecima označili su novi rani kraj za Engleze. Ni treće mjesto nisu uspjeli dohvatiti jer ih je pobijedila Belgija. Vidjet ćemo kakve će sreće biti u subotu s Francuzima.
Dva finala eura, dva polufinala Mundijala. Sve to u osam godina. Za većinu reprezentacija ovaj bi period bio okarakteriziran kao najuspješniji u povijesti. Ali za Engleze je to samo još osam novih godina razočaranja. Trofeji im uporno izmiču. A kada im se sasvim približe, oni kao da naprave sve što je u njihovoj moći da ga na koncu ipak ne osvoje.
Jedno za drugim
Drvlje i kamenje sada se sasulo na izbornika Tuchela kojega krive za to što je zatvorio utakmice nakon zabijenog gola. Tamošnji mediji kunu se kako je Argentina bila zrela za još jedan pogodak. Ali umjesto toga do kraja su primili dva i ostali bez finala.
Sve ovo ipak je veliki odmak od onoga što je bilo prije. Na Mundijalu 2014. nisu uspjeli niti proći skupinu s Italijom, Urugvajem i Kostarikom. Četiri godine ranije ispali su u šesnaestini finala od Njemačke koja ih je pregazila s 4:1. Tu je utakmicu, doduše, obilježila velika kontroverza. Franku Lampardu nije priznat čisti pogodak. Cijela lopta je prešla crtu, ali u to vrijeme nije bilo tehnologija koja bi to mogla potvrditi.
Još ranije, 2006., ispali su od Portugala na penale u četvrtfinalu. Godine 2002. izgubili od Brazila, također u četvrtfinalu. Sada već davne 1998., kada je Hrvatska također otišla do medalje, Engleska je ispala od Argentina na penale u šesnaestini finala. I tako dalje... Već smo zašli u prošlo tisućljeće. Nižu Englezi jedno razočaranje za drugim.
Nacija koja je kune u to da je „izmislila” nogomet i koja danas nesumnjivo ima najjaču ligu na svijetu – nikako ne može do kraja. Uvijek im fali ono nešto. Zvijezda im ne nedostaje. Sve su to redom vrhunski igrači, nositelji igre u najboljim klubovima. Ali očito je kako im nedostaje ono nešto. A što točno, ni sami ne znaju dan – danas. Nadali su se kako će im stranac Tuchel riješiti te probleme, ali, evo, ni on nije uspio. Englezi idu dalje. Traže dalje.
A do sljedeće prilike, balun će ostati kod Lea Messija u Argentini ili će se vratiti u Španjolsku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....