Svečano će i emotivno biti u Zenici u petak navečer. Jedan i jedinstveni bosanski dijamant stavit će točku na "i" na veličanstvenu karijeru u dresu Zmajeva, s 40 godina odigrat će zadnju utakmicu za reprezentaciju.
Nije htio da to bude u gostima, još manje da neku natjecateljsku utakmicu igra nezaliječen, pa se poklopilo da taj trenutak bude 2. listopada 2026. u Zenici protiv Švedske. U remiju u Poljskoj (0:0) i pobjedi u Rumunjskoj (4:2) nije bio u kadru.
Dan uoči susreta kapetan je govorio na vrlo emotivnoj konferenciji za medije u Sarajevu, prenose Sportske novosti
- Bit će to za mene teška utakmica, ali na kraju sve je u znaku reprezentacije. Znamo da nas čeka težak meč jer se prava Švedska vraća zadnjih mjeseci, sjajan trener i znaju što rade. Zbog toga već imaju šest bodova, ali bit će i njima teško - rekao je Džeko na početku i nastavio:
- Osjećam se... Zbunjen sam, ne znam kako da se osjećam. Pokušat ću uživati i da ostvarimo dobar rezultat jer je to za mene uvijek bilo najvažnije. Pokušat ćemo napraviti najbolje što možemo iako će meč biti sigurno jako emotivan.
Nastavio je emotivno:
- Što mi znači reprezentacija? Sve! Igrati za nacionalni tim je san svakog dječaka, pa tako i moj. Igrati za svoju zemlju je nešto najljepše i najbolje što mi se dogodilo u karijeri.
Koliko će biti teško kontrolirati emocije i ne misliti na oproštaj?
- Kako se približava utakmica, sve sam emotivniji, osjećam pritisak (pokazao je na prsa, nap. a.). Onaj neki dječački osjećaj, kao kad trebaš prvi put igrati utakmicu... Bilo je emotivno i još uvijek je. Reprezentacija je sama po sebi emocija. Bit će ih i nakon mog igranja za reprezentaciju, na neki drugi način, kao navijač. Jednim dijelom i s tim igračima s kojima još igram i koji ostaju i koji će, sasvim sam siguran, nastaviti mojim stopama, odnosno stopama svih momaka koji su bili i prije mene. To je nešto najljepše što se dogodilo u mojoj karijeri i utakmica će sigurno biti emotivna prije i poslije, bit će teško sakriti emocije... No, kad krene prvi zvižduk nema tu razmišljanja o nečemu drugom jer je to bitan meč, nije revijalan i glave će biti gdje trebaju.
Je li kasno da promijenite odluku?
- Ovo je taman. Ne bih ja odlučio da mislim da nije to to. Ostaju mi u sjećanju ta dva Mundijala jer je to kruna karijere. Najdraži gol? Bilo ih je dosta, ne znam, uvijek imaš taj prvi i zadnji koji je bio jedan od najemotivnijih. Vidjet ćemo, ima dosta golova koji su bili bitni, možda taj zadnji protiv Walesa ima najveću snagu i emociju.
Vidi li se kao trener?
- Zasad nema budućnosti. Iskreno, nisam nešto razmišljao previše. Hoću završiti s nogometom na najbolji način, da se fokusiram maksimalno, a nakon toga malo se odmoriti jer više od 20 godina sam tu. Svašta sam prošao, puno pritiska i svega ostalog. Za početak planiram se odmoriti, pa ćemo onda vidjeti.
Imate li poruku za djecu koja tek počinju?
- Imam osjećaj da malo tko od nas, generalno ljudi i omladina, brzo se zadovolje ako nešto postignu i da stanu na tome, da misle da su nešto postigli i zaradili. Čovjek se zadovolji i ne gleda više da bude bolji, odnosno nema tu ambiciju da napravi nešto više, taj je mentalni sklop kod nas drugačiji nego u Europi. Što se mene tiče, to je možda bila moja najveća snaga i kada su me kritizirali i govorili da možda nisam najbolji, uvijek sam bio na zemlji i znao sam što mogu i želim i što ću napraviti za to. Hoće li biti dovoljno ili ne, mora biti malo sreće, ali i ona se treba zaslužiti. Hvala Bogu imao sam dosta sreće, kod prvog tog gola da je lopta otišla centimetar desno, možda ne bi bio gol... Realno je da je mnogo teže odavde otići u Europu i zbog putovnice, ali ima dosta primjera koji su uspjeli i ja sam jedan od njih. Djeca trebaju imati snove i pratiti ih, da vjeruju u svoju kvalitetu, ali da rade maksimalno svaki dan.
Kad završi utakmica i ostanete sami sa sobom, što će vam biti najteže?
- Falit će mi igranje za reprezentaciju. Pod to igranje spada sve od izlaska na teren, suigrača, himne, golova, slavlja navijača, pobjeda, svjetskih i europskih prvenstava... Teško će biti gledati s tribina, ali sretan sam jer znam što se tiče reprezentacije da sam napravio maksimum, dao sam sve od sebe i odlazim sretan i zadovoljan.
Kako su vaša djeca reagirala kada su čula da se opraštate od reprezentacije?
- Sigurno im nije bilo drago, već su postali ozbiljni navijači BiH, iako su odrasli u inozemstvu. Dani i Una znaju sve igrače imenom i prezimenom... Jedna era završava, ali ide neka nova s obitelji, za ruku i na utakmicu, pa navijati za BiH. Ostavljam ekipu u dobrom stanju, s dobrim momcima, koji su me nagovarali da ostanem još, to su moja mlađa braća i meni je žao što ih ostavljam, ali ostavljam ih samo na terenu i nikako drugačije. A Demirović je bio jedan od ključnih igrača za odlazak na SP i bit će i u budućnosti.
Potom je Džeko odradio posljednji trening u reprezentaciji Bosne i Hercegovine. I to na stadionu Asim Ferhatović Hase, gdje je 2007. godine debitirao u meču protiv Turske i zabio golčinu. Zmajeve je na treningu posjetio i legendarni Fuad Muzurović, bivši izbornik, koji je tada dao priliku Džeki da prvi put zaigra.
Krenuli su i brojni "oproštaji" od Edina Džeke, pa je u Sarajevu iznad "vječne vatre" izvješen ogroman dres s brojem 11.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....