Rezultatski je klub bio u dugom crnom nizu. Momčad je zaista u zadnje vrijeme igrala skromno. Ali ako je glavni problem Juventusa smijenjeni trener Igor Tudor, onda Juve problema nema.
Malo karikiramo. Novi trener vjerojatno će donijeti i pozitivan šok, trgnuti momčad. Vjerojatno će kraktoročno momčad oživjeti, ali na duže staze se sve opet samo promatra selektivno, izbjegava se napraviti nužne drastične rezove. Problemi Stare dame su ipak znatno dublji.
Tri poraza u nizu, čak osam susreta zaredom bez pobjede, najgori niz od 2009. godine... Sve su to argumenti zbog kojih je bivši trener Hajduka dobio nogu nakon gostujućeg poraza od svoje bivše momčadi Lazija, pogotkom bivšeg igrača „bijelih” Tome Bašića. No, je li Juventus ipak malo prenaglio s tom odlukom? Mnogo više strpljenja bilo je s prethodnicima. Thiaga Mottu se čekalo do ožujka, a s Maxom Allegrijem se čekalo još i više, sezonama, zbog "minulog rada" i niza osvojenih trofeja u prvom mandatu. Veću priliku dobio je čak i Andrea Pirlo (kojem je Tudor bio pomoćnik), koji je u ovom nizu trenerski uvjerljivo najslabija karika i dobio je cijelu sezonu.
Tudor je doveden prošle sezone, u ožujku, kao prijelazno rješenje u pokušaju da se spasi sezona i izbori mjesto u Ligi prvaka. Pristao je na suradnju do kraja sezone, pokazao se kao vojnik kluba, a zbog toga je velikim dijelom i dobio prigodu. Tudor je u tome u konačnici i uspio. Nije samo rezultatski digao momčad, već je uspio dobrim dijelom i usaditi svoju viziju igre. To mu je na koncu donijelo novi ugovor, makar je svima bilo jasno kako nije bio prva želja kluba, čak ni druga, navodno ni treća. Međutim, redom su otpadali konkurenti. Tadašnji trener Atalante Gian Piero Gasperini koji je tada već riječ dao Romi i ponio se gospodski, stalna tiha patnja Antonio Conte koji je u Napoliju, Roberto Mancini koji nije bio toliko zagrijan za taj posao... I Tudor je postao i trajni nasljednik Motte.
Juventusova realnost?
No, nakon solidnog početka nove sezone, uslijedio je ozbiljan pad. U ukupno 24 odrađene utakmice imao je skor od deset pobjeda, šest remija i osam poraza. Osvajao je samo 1,58 bodova po utakmici, najniži je to prosjek osvojenih bodova nekog trenera u zadnjih 15 godina. A opet osmi Juve je na samo tri boda od četvrtog Intera u domaćem prvenstvu, i šest manje od vodećih Napolija i Roma, uz još čak 30 kola do kraja. U Ligi prvaka je na dva osvojena boda u tri kola, ali jedini poraz nanio je momčadi iz Torina Real u Madridu. Zar bi ovakav Juventus trebao biti favorit protiv Reala u Madridu?
Remizirao je Juve u Torinu protiv lanjskog finalista natjecanja Borussije Dortmund (4:4) i Villarreala u gostima (2:2), ali sada mu slijedi na papiru ipak lakši dio rasporeda, Sporting Lisabon (doma), Bodo Glimt (u gostima), Pafos, Benfica (oba u Torinu) te Monaco (u Monte Carlu). Zar bi ovakav Juventus trebao biti među osam najboljih momčadi natjecanja koje će direktno, bez play offa, izboriti mjesto u osmini finala? Što je uopće realna slika ovog Juventusa? Borba za naslov prvaka ili ipak samo plasman u Ligu prvaka?
Sedam katastrofalnih transfera
Juventus je uvijek bio i bit će velikan, ali kvalitetom odavno nije ni sjena one momčadi koja je nekada dominirala na Apeninima i bila strah i trepet u Europi. Nakon afere s muljanjem s poslovnim knjigama u vrijeme Covida-19, odlazaka čelnih ljudi kluba (Andrea Agnelli kojem se obilo u glavu i forsiranje Superlige), velikih financijskih dubioza i bačenih milijuna... Juventus se nije uspio vratiti na stare staze. Kako na travnjaku, tako ni izvan njega.
Objektivno, Juventus ima momčad koja bi se trebala boriti za plasman u Ligu prvaka, koja bi u tom natjecanju mogla proći u nokaut fazu. U Serie A su prvi favoriti ipak Inter i Napoli. A očekivati nešto više od toga za ovakav Juventus jednostavno nije realno.
Previše je pogrešaka bilo u prijelaznim rokovima zadnjih godina, velikih transfera koji se nisu isplatili. Od dovođenja Cristiana Ronalda zbog kojeg je u najvećeg rivala Intera otišao alfa i omega stručne politike kluba Giuseppe Marotta, do Teuna Koopmeinersa i Douglasa Luiza. Ronaldo (117 milijuna eura), Matthijs de Ligt (85,5 milijuna), Arthur (80,6 milijuna odnosno „trampa” za Miralema Pjanića), Dušan Vlahović (83,5 milijuna), Bremer (46,5 milijuna), Koopmeiners (58,4 milijuna), Luiz (51,5 milijuna). Od zadnjih sedam velikih transfera u zadnjih sedam godina pet su se pokazali potpuni promašaji, Ronaldo je stigao realno „ispuhan” na zalazu karijere, a Bremer se teško ozlijedio i nikada se nije vratio na razinu otprije ozljede.
Comolli ga ignorirao
Kada je Tudor ljetos ušao u svoj prvi prijelazni rok na poziciji trenera, više nije surađivao sa sportskim direktorom koji ga je prvotno doveo Cristianom Giuntolijem. Njegov nasljednik bio je Damien Comolli, čovjek kojeg se pamti kao sportskog direktora Liverpoola u čijem mandatu je između napravljen jedan od najgorih klupskih transfera svih vremena, onaj panični u finišu zimskog prijelaznog roka Andyja Carrolla iz Newcastlea. Doduše, stigao je tih dana i Luis Suarez, trebalo je naći zamjenu za Fernanda Torresa koji je otišao u Chelsea. No, ukupno tada nakupljeni igrački kadar (od 2010. do 2012. je Comolli bio u klubu), pogotovo od preplaćenih igrača s Otoka, klubu je još i godinama kasnije bio veliki balast.
Comolli navodno s Tudorom od početka nije bio na istoj liniji. Nije hrvatski stručnjak imao podršku u mercatu. Tudoru su trebali jedni igrači, njih je želio, tražio, a nije imao nerealne zahtjeve. Nisu potpisani ili su pak stigli neki drugi. Talijanski nogometni insajder Nicolo Schira istaknuo je kako je Comolli Tudoru navodno zamjerao neuklapanje u momčad ovoljetnih pojačanja Jonathana Davida i Luisa Opende, loše rezultate i izostanak standardizacije momčadi, gubitak kontrole nad svlačionicom. Ali ističe i kako u prijelaznom roku Tudor nije dobio pravu podršku.
Odakle se čisti riba?
Hrvatski stručnjak imao je navodno veliku želju da Juventus zadrži prošle sezone posuđenog francuskog napadača Randala Kolo Muanija. U drugom dijelu prošle sezone imao je Francuz zapaženih partija. Međutim, dugo se Juventus cjenkao sa PSG-om, tražio opet posudbu što su Parižani odbijali. Da bi igrač na koncu bio posuđen Tottenhamu! To je dokaz nesposobnosti vodstva kluba. Baš kao i izostanak dogovora s Vlahovićem oko produljenja ugovora koji mu ističe na kraju sezone, što igrača očito destabilizira. Glavni igrač plaćen više od 80 milijuna eura ušao je u zadnju godinu ugovora i mogao bi otići bez odštete. Umjesto željenog Muanija dovedeni su David i Openda koji se još nisu uklopili. David je stigao iz Lillea kao slobodan igrač bez odštete, a Openda na posudbu iz RB Leipziga. No, navodno uz klauzulu o obveznom otkupu ugovora ako Juventus izbori ostanak u Serie A! U tom slučaju navodno će odšteta biti 40,6 milijuna eura (+1,7 u potencijalnim dodacima, plus 3,3 za inicijalnu posudbu).
Tražio je Tudor navodno još jednog veznjaka, koji kronično momčadi nedostaje, kao što joj i generalno fali boljeg balansa. Naravno, nije ni njega dobio. Želio je navodno ostanak Alberta Coste, ali je prodan Portu i na njegovu poziciju desnog beka iz istog kluba doveden Joao Mario?!...
Tudor svoj dio krivice snosi, ali su glavni krivci ponovno ostali u sjeni. Navijači su se od Tudora oprostili transparentom na stadionu, porukom "Tudor uno di noi" (Tudor jedan od nas). Pamtimo sličan i na početku njegovog prvog trenerskog mandata na Poljudu. Ali i s jasnom porukom na Allianz stadionu - "Riba smrdi od glave".
Problemi Juventusa su mnogo dublji od Tudora, pozicije trenera generalno. Nesposobno vodstvo kluba, promašena sportska politika bez prave vizije, katastrofalna financijska situacija... Traju ti problemi već godinama. Samo se guraju pod tepih čestim promjenama trenera. Zadnji "krivac" je Tudor, ali nisu ni navijači ovce.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....