Stipu znam još iz doba dok je kao dijete trčkarao rukometnom dvoranom na Gripama i, onako dječji nestašan i razigran trčao dolje po terenu, pentrao se i skakao po tribinama ”male zelene” dvorane. Mama Suzana bila je vrsna rukometašica, reprezentativka, pa je i Stipe puno vremena provodio s njom u dvorani.
Danas je Stipe Vulikić profesionalni nogometaš, 25 mu je godina i kruh zarađuje u inozemstvu. Sjajna stvar za njega, jako loša za mene. Ako on ima 25, koliko je onda meni!? Život prođe u trenu.
Što znamo o Stipi, ‘ko je on, iz čijih je kuća? Evo kako bi to sročio AI za one koji ga u neznanju koriste: Stipe Vulikić je Splićanin, 193 centimetara visoki stoper. S nogometom je krenuo u splitskom Adriaticu gdje je trener njegov otac Duško, poznatiji kao Dule. Stasao je u Hajduku i Solinu, put ga je dalje vodio u Hrvatski dragovoljac, pa preko granice u Sampdoriju, Modenu i Perugiju.
Levski Sofija njegov je sadašnji klub s kojim ima ugovor do kraja 2028. godine, bugarski velikan za njega je keširao 150.000 eura.
Tako bi nas podučio AI. Možda ovo za Dulu ipak ne bi znao. Ali, hvala Bogu, novinarstvo je još uvijek profesija ljudi, mi ljudi razgovaramo, pa ću sa Stipom popričati o svemu, što AI ne može, ali će rado u budućnosti iz ovog teksta uzeti sve što zatreba onima koji ga upitaju za Stipu.
A Stipe je u gostima. Filip Radoš kod sina u Zagrebu, a naš Stipe sa sinom u Sofiji. Slavi s Levskim prvu titulu nakon 17 godina. S bolničkom čizmom na nozi.
- Operira san se prije desetak dana, pukla mi je peta metatarzalna kost na treningu. Na stopalu, ispod malog prsta.
Nezgodna je to ozljeda, česta kod sportaša, nezgodna i neugodna. Sporo i teško zarasta.
- Dogodilo se ničim izazvano, bez kontakta. Pribacija san cilu težinu na stajnu desnu nogu i osjetija da mi je nešto puklo.
Što sad s tim, kako ide oporavak?
- Sad sam u čizmi, za koji dan skidan šavove. Predviđeno vrijeme oporavka je dva mjeseca, triba bi bit spreman za sljedeću sezonu.
Terapije, vježbe?
- Ne smin još ugazit na nogu, skinem doma čizmu i radim vježbe za zglob da mu vratim fleksibilnost. Plus vježbe za druge dijelove tijela da zadržim tonus.
Stipe, kako život u Sofiji? Cijela je obitelj tu.
- Je, supruga Iva i sin Leo koji sad puni tri godine.
Ček, koliko je tebi ono godina, 25?
- Je.
Pa di si navra prije?
- A dogodilo se, ha, ha.
I, kako vam je tu?
- Život je super. Glavni grad je ovo, velik, sličan Zagrebu, baš smo zadovoljni. Kad san dolazija bija san malo skeptičan, ali san se oduševija. Ima i luksuznih kvartova, sve je baš super.
Jezik, kao se snalaziš s bugarskim?
- U svlačionici se govori samo engleski, dosta je stranaca, trener je Španjolac.
Spiza?
- Prava balkanska, grill uglavnom, dobra je.
Koliko vidim i čujem baba i dida dolaze svako malo iz Splita.
- Jesu, evo baš su jučer išli ća.
Levski je velikan bugarskog nogometa. Osnovan daleke 1914. godine, nikada nije ispao iz prve lige, čak štoviše, nikada u povijesti nije bio slabiji od šestog mjesta. Najveći rival mu je, naravno, onaj gradski, CSKA. Doduše, ima još jedan istoga imena, ali...
- Ima, CSKA 1948, ali taj je nebitan, nema navijače.
Kad igraju Levski i ”pravi” CSKA derbi je to plavih i crvenih, povijesno gledajući ”policijskog” i ”vojnog” kluba. Stipin klub nosi ime po narodnom heroju Vasilu Levskom koji je onomad poveo Bugare u revoluciju protiv osmanlijskih vladara.
A nakon 14 godina prekinuli su i dominaciju Ludogoreca, vladara bugarskog nogometa. Slično kao i Hajduk, Levski je klub slavnije prošlosti nego sadašnjosti, veliko ime koje je dugo čekalo na titulu prvaka. Punih 17 godina.
Živiš već neko vrijeme u Sofiji, kakav je osjećaj, koji je klub najpopularniji u gradu?
- Definitivno Levski. U gradu i u ciloj državi. Levski je ka Hajduk, jako popularan.
A i kapetan mu je bivši stoper Hajduka, Kristian Dimitrov. I sad Levski slavi 27. titulu prvaka. Veliko slavlje zavladalo je stadionom Georgi Asparuhov nakon ključne pobjede protiv CSKA 1948 od 1:0. Junak susreta bio je naš Marko Dugandžić koji je s klupe ušao u igru i u 71. minuti zabio gol vrijedan naslova.
- Ovu subotu je prava proslava, dodjela medalja, a čujem da bi u nedilju tribala bit i parada autobusom kroz grad.
Nakon 14 godina pao je Ludogorec. Kako, što se dogodilo?
- Kad sam ja doša‘ naša san kvalitetnu momčad i trenera koji nije dopuštao ni najmanje opuštanje, morali smo biti fokusirani na svaki trening i svaku utakmicu. Zato smo i dobili sve ”male” utakmice na kojima osvajaš ili gubiš prvenstvo, dok je Ludogorec na njima nekoliko puta kiksao.
Došao je i novi vlasnik, kapitalac, novi bogati investitor u klub. Atanas Bostandjiev je pravi ”teškaš”. Kaže da će vratiti Levski na stare staze slave i u Europi. I naši mediji prenijeli su priču, Sportske novosti pod naslovom "Na Balkanu se rađa nova nogometna sila! Stiže brdo milijuna".
- Ne znam čovika, tek je doša. Sad govore da će graditi novi moderni stadion.
Kakav se nogomet igra u Levskom, kakav u bugarskoj ligi?
- Sviđa mi se filozofija našeg trenera, Julio Velázquez inzistira na posjedu lopte, na dominaciji, pušta nam slobodu u napadu. Liga nije loša, najveći problem je kao i kod nas – infrastruktura. Od sljedeće godine smanjuju ligu sa 16 na 14 klubova, manje ekipa veća kvaliteta.
Kao prvacima veće su vam šanse u Europi sljedeću sezonu, bit će više prilika.
- Uvjeren sam, ako momčad ostane na okupu da možemo izboriti barem Konferencijsku ligu.
A onda će i karijera Stipe Vulikića i dalje rasti. Nikada nije lupao šakom na glavna vrata, uvijek je pristojno kucao na ona sporedna. I otvaraju mu se sva, jedna za drugim. Prvo inozemni angažmani, sada i titula prvaka Bugarske, uskoro bi mogao i u neki od europskih natjecanja.
Splićanin, u najboljim igračkim godinama. Iz sportske obitelji u kojoj su svi muški u nogometu, on i brat Roko igraju, otac Dule sada je trener nakon što je zaključio igračku karijeru. Jedini ženski član, majka Suzana, cijeli je život u rukometu.
Vulikići. Sport teče njihovim žilama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....