Ringov je svom suigraču Maričiću ispričao zanimljivu epizodu: Puštali smo Hajduku da zabije na oproštaju od Starog placa

Umro je Vasil Ringov, veliki nogometaš s jugoslavenske scene, poznat iz redova Vardara i s kratkom epizodom u Dinamu i nema baš poveznice s Hajdukom, ali ne da nam vrag mira da se i njega ne prisjetimo u našem vremeplovu.

A kako i ne bismo kad ga u Baselu oplakuje bivši nogometaš Hajduka, doduše i Zagreba i Dinama, Puležan Damir Maričić, ali Čmaki ili Maki prije svega je hajdukovac, a splet okolnosti i nemar Hajduka za njegov veliki, jerkovićevski talenat odveo ga je dalje prema Zagrebu i potom Dinamu.

U Dinamu je Maričić postao veliki drug i s Ringovom i Brankom Bošnjakom, koji je pak u Dinamo stigao iz Sarajeva i kasnije su se svi zajedno nastavili intenzivno družiti i ostali su u kontaktu sve vrijeme.

Nagovarao nas je Maričić na intervju s Ringovom, ali osim što je bio osebujan i nenadmašan dribler na lijevom krilu, nije imao baš poveznice za lokalno obojen tekst...

- A, Čmaki, šta ja znam, vidjet ćemo. Kad pofali ideja...

Međutim, danas kad je Ringov umro, nakon učestalih srčanih udara, gorko žalimo što nismo obavili i taj intervju. Mea culpa. Moja krivnja.

Na primjer, za mog velikog prijatelja nažalost pokojnog Edija Zamberlina zvanog Gero, s kojim je vaš šofer vremeplova svojedobno bio inventar Tenisa i POŠK-a, Ringov je bio oličenje nogometnog umjetnika i boema. Obožavao ga je.

A mi smo obojica pratili balun (i košarku) samo tako i znali sve o svakome.

Ringov je „driblovao na sičime”, pričao mi je Gero. Znate li koji je to dribling? Danas je u tiki-taka pošasti taj dribling gotovo iščezao. Napadač priđe braniču, pogodi ga balunom, šutne u njegove noge, a ovaj to ne očekuje. Balun se vrati napadaču, a on iskoristi taj odbijanac i s balunom odmagli naprijed, dok branič ostane zabezeknut. Dok reagira, ode Ringov preko lijeve strane.

To je mome Geri pričao prijatelj iz vojske, iz kasarne, a on meni. Na sičime, upamtio sam.

Otad smo budno motrili kako to Ringov dribla i pratili ga na svakom Sportskom pregledu. Zna o tome nešto više i Luka Bonačić koji ga je kao desni bek trebao ukrotiti u susretu Hajduka kontra Vardara u proljeće 1982...

Ringov je kratko bio u Dinamu, a prije toga je odigrao posljednju utakmicu na Starom placu u dresu Vardara, bilo je 0:0, Hajduk se nije uspio pobjedom oprostiti od Kraljeve njive.

- Bilo je predviđeno ili zamišljeno da Hajduk dobije, mi se tome nismo opirali, došli smo na utakmicu i Hajdukovu feštu i svetkovinu kao žrtvena janjad, po novi poraz, spremni da izgubimo – pričao je Vasil Ringov Maričiću, a on nama. - Međutim, Hajduk nikako da zabije gol. Pa nećemo mi sami sebi zabiti autogol, evo vam, zabijte, a oni nikako... Baš nikako! Ne mogu reći da smo se razmicali, ali borili se pretjerano nismo. Ali, Hajduk ništa, baš ništa...

I ostade 0:0. Stoput nam je Maričić to prepričao i rekao zovni Ringova, ispričat će i tebi.

- Hoću, rekao sam, danas, sutra, nikad i nikako, kriv sam...

- Eto ti, otišao je veliki Vase, a ti ga nisi nazvao – prijekorno će Maričić, gotovo da plače, a ima i pravo da nam zavrće uši, stariji je od nas osam mjeseci.

- Oprosti, Čmaki, bio si u pravu...

Ringov je mogao igrati u bilo kojoj momčadi u Jugoslaviji, autoritet na lijevom krilu u doba poslije velikana Dragana Džajića i Ivice Šurjaka, u ravnini sa Dževadom Šećerbegovićem (Sloboda Tuzla) ili Predragom Pašićem (Sarajevo). No, kad je došao u Dinamo, shvatio je da mu nema nigdje bolje od njegova Skoplja i brzo se vratio.

Maričić, Ringov i Bošnjak tvorili su Dinamov trokut sredinom osamdesetih koji se nije blaga nauživao, u njima je guštao tek novinar Zvonimir Magdić zvani Amigo koji je volio, obožavao potez, a pogodak je za njega bio – prekid igre. Brojio je tunele, a ne golove.

I tako, ode nam Ringov, ova crtica je tek za ljubitelje, zanesenjake baluna koji su osamdesete prožimali svakodnevno, znali sve o svakome kao što mladi danas prate kako napreduje Jagušić iz Slaven Belupa ili Matković iz Osijeka.

Vasil Ringov iz Vardara, zvani Vase bio je velika faca... Umro je u Skoplju, ali ga oplakuju danas diljem bivše Jugoslavije, a uspomena na njega seže i do Splita.