Reprezentativna stanka pruža pauzu od klupskih briga i zanimacija, ali i pruža uvid u drukčije probleme, one kojima se bave reprezentacije.
Pa dok se ovdje u Hrvatskoj spremamo za izazove koje nose Engleska i Španjolska, nama put istoka, u Srbiji se samo nastavlja istraživanje: koliko duboko jedna reprezentacija može potonuti.
Ligu nacija otvorili su s dva zaslužena poraza na Marakani, protiv Grčke i Nizozemske, dok im je sljedeći protivnik Njemačka.
A prije godinu dana, u rujnu 2025. u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, Engleska je stigla u Beograd i pobijedila s visokih 5:0.
I te tri utakmice, Engleska, Grčka pa Nizozemska, postavile su povijesni negativni rekord srpske reprezentacije, tri poraza zaredom na Marakani.
Porazi Srbije su došli do te mjere da ne izazivaju nikakvo iznenađenje, već je to očekivano stanje stvari. Pa je nakon tog prošlogodišnjeg debakla protiv Engleske uslijedio i poraz od Albanije u Leskovcu, koji je de facto ostavio Srbiju bez puta na Svjetsko prvenstvo i zabio zadnji čavao u lijes Piksijeva mandata. Za nasljednika je izabran Veljko Paunović s iskustvom rada u mladim reprezentacijama, ali većeg pomaka nema.
Već je to poznata činjenica, da Srbija nikada u povijesti nije prošla skupinu velikog natjecanja. Ne ubrajamo ovdje SP 1998. i EP 2000. godine, kada su zajedno s Crnom Gorom još nastupali pod imenom Jugoslavija. Možda koje zrno tajne leži i u Stojkovićevoj izjavi nakon posljednjeg ispadanja iz skupine (EP 2024.):
"Nismo se obrukali. Izuzetno sam ponosan na momke. Srbija nije bila vreća za udaranje. Pokazali smo dobro lice. Nema tragedije", pravdao se, a ovako je govorio novinarima nakon što je sletio natrag u zračnu luku:
"Čekali ste neuspjeh. Izvolite, udarajte, pljujte, vrijeđajte. Loši smo bili? Po tebi smo bili loši, po meni smo bili dobri. Ne možeš reći da momci nisu izgarali i da se nisu borili."
Slične su priče bile i u Kataru 2022. godine, kada su ispraćeni iz grupe sa samo jednim bodom. Hrpa opravdanja i slavljenja poraza.
Prolazile su generacije srpskih nogometaša, Nemanja Vidić, Dejan Stanković, Branislav Ivanović, Aleksandar Mitrović, Dušan Tadić, Sergej Milinković-Savić, Dušan Vlahović... Velika imena u velikim klubovima, ali skupina velikog natjecanja ostajala je domet. Istovremeno su nominalno skromnije reprezentacije uspijevale pružiti barem jedan bljesak izvrsnosti na turnirima.
U reprezentacijama nema kontinuiteta i uigravanja taktike. Nacionalne vrste okupe se par puta godišnje na nekoliko dana i odigraju par utakmica prije nego što se igrači vrate u klubove, gdje provode veliku većinu radnog vremena.
U takvu okružju do izražaja će izaći atmosfera unutar momčadi, međusobni odnosi, sportski elan i duh. Pa koliko se god to omalovažavalo, upravo je to bio jedan od najvećih aduta Hrvatske u našim nogometnim uspjesima.
A kod naših istočnih susjeda situacija je obrnuta. Neprestani neredi, drame i svađe u savezu. Par taktičkih promjena teško će promijeniti situaciju, tamošnji akteri već dugo zazivaju temeljne promjene.
Za primjer, ponudio ih je Nemanja Vidić, poznati bivši nogometaš i glasni kritičar načina na koji se troši državni novac u nogometu. On se 2023. kandidirao za predsjednika FSS-a, ali je njegova kampanja završila poprilično neslavno. Dan prije glasanja odustao je uz napomenu:
"Na svakom koraku puta ka tome da postanem predsjednik FSS-a jasno mi je stavljeno do znanja da mi ta šansa neće biti pružena."
Pa zbog nemira u savezu brojni reprezentativci odbijaju pozive, a onima koji ih prihvate nerijetko se prigovara da nisu u potpunosti posvećeni reprezentaciji.
Sljedeće poglavlje ove neprekidne trakavice uslijedit će već u četvrtak kada Srbija gostuje kod Njemačke, a mnogi već imaju osjećaj kako će završiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....