Od matičnog mu Juga, kratko Mornara, zatim Pro Recca, Olympiacosa i sada Jadrana. To su ‘stanice‘ u iznimno bogatoj karijeri Marka Bijača, hrvatskog vaterpolskog reprezentativca i ponajboljeg vratara na svijetu. Poznato ime i lice svima, sigurno i onim ‘kampanjcima‘ kad je u pitanju lopta i bazen. O trofejima i naslovima bi mogli do sutra, vjerujemo da ih ni ovaj Dubrovčanin ne može sve nabrojati, zato ćemo o aktualnim stvarima ili onim koje su manje poznate.
Za one koji su zaboravili, Bijač je od ljetos iz Olympiacosa stigao ‘na Zvončac‘ i igra pod kapicom hrvatskog prvaka. Veliko pojačanje za Jadran. No, nije mu grad podno Marjana nepoznanica, jer početak svoje prvoligaške karijere započeo je upravo tu.
Osim što je blizu Dubrovniku, koje su vam još dobre strane Splita?
- Već sam kao mlad bio ovdje dvije godine, pa sam osjetio grad i prije mog dolaska u Jadran. Tada mi je bilo lijepo i opet je, super su me ljudi prihvatili. Od ljudi u klubu, suigrača, cijeli grad, vidi se da je Split ‘najsportskiji na svijetu‘. Uživaju ljudi sport.
Liga prvaka, Premier liga i domaće prvenstvo. Gust je raspored. Ima li se vremena za neke stvari sa strane. Ili se dan svodi na ‘kuća-poso-kuća‘?
- Najviše sam sa sinom Vitom, koji ima tri godine. Svaki slobodan trenutak provodim s njim i tu je Split bolji od Dubrovnika. Ima više sadržaja i ponude za djecu, što je meni u ovom trenutku važno.
Zajedničko slavlje titula
Hoće li i Vito u bazen?
- Ha-ha... vidjet ćemo, još je rano. Lud je za Hajdukom, više je krenuo na tu stranu trenutno. Bili smo na nekoliko utakmica, volim i ja poć‘ na Poljud. Gušt mi je, a očito se prenijela i ta ljubav na njega. Naravno, idem na ovu mirniju tribinu, na zapad. Lolo (Loren Fatović, op.a.), ja i ponekad Vito s nama.
Bilo je utakmica kad je Hajduku nedostajao vratar. Biste li se usudili stati među vratnice?
- Ma ne... - sa smiješkom je rekao Marko pa dodao:
- Ne smijemo tako gledati, moram pohvaliti kolege. Mislim da dobro rade i nadam se da ćemo na kraju svi skupa proslaviti. I njihovu i našu titulu.
Živcirate li se zbog Hajduka?
- Ma kako ne. Posebno ono kolo kad su svi favoriti izgubili, ne znam je li itko mogao pretpostaviti da će se tako rasplesti situacija. No, svi mi koji smo u sportu znamo da nije to baš jednostavno kako se čini ljudima sa strane. Njima je najteže i najviše im je stalo, a potrebna im je podrška, posebno pred ovih zadnjih par derbija. Vjerujem da će se to završiti na najbolji mogući način – optimistično će najbolji vaterpolski vratar svijeta.
Eto, otkrili smo da ima u Jadranu još dvojica vjernih navijača Hajduka. Ostavit ćemo se nogometa i vratit opet u bazen. Marko je spomenuo kako mu je grad podno Marjana poznat iz mlađih dana. Prvi susret sa životom u Splitu, ovaj Dubrovčanin imao je s 18 godina kad je iz matičnog kluba Jug, stigao na posudbu u Mornar. Na kaljenje. Uvelike je za to zaslužan Renco Posinković, današnji trener vratara Jadrana i reprezentacije. Zato je Marku više-manje sve poznato, nije mu trebalo previše vremena na prilagodbu.
- Da, dosta je stvari i ljudi na bazenu ostalo isto. Možda malo s izmijenjenim ulogama nego što je to bilo onda. Puno poznanika imam tu i zato sam se vrlo brzo uklopio.
Lov na ‘najteži trofej‘
Rano ste onda otišli od kuće?
- Mislim da je to bio stvarno sjajan potez. Renco me je tada kao dijete nazvao i pozvao da dođem. Pružio mi je priliku za prvoligaški vaterpolo, tada je Mornar bio puno bolji nego danas. Bila je jedna ozbiljna ekipa i mislim da su te dvije godine u Splitu puno pridonijele za moj nastavak karijere.
S Jadranom ove godine igrate četvrtfinale Lige prvaka, bili ste jedini hrvatski predstavnik na Final Four turniru Premier Regionalne lige, na kraju se i borili za naslov s Radničkim i sada hvatate ‘najteži‘ trofej, ovaj u domaćem prvenstvu. Koliko ste zadovoljni sa sezonom do sada?
- Generalno moramo najviše analizirati našu igru pa onda i rezultate. Mislim da je tijekom cijele sezone igra bila na jednom visokom nivou što se kasnije potvrdilo i rezultatima, pogotovo u Premier ligi, a plasirali smo se i u drugi krug Lige prvaka. Ekipa koja ne igra dobro, ne može napraviti takve rezultate. Ostaje žal za propuštenom prilikom u ta dva, tri finala (Kup, Superkup i Premier liga, op.a), ali to je sport. Dogode se takve utakmice, sigurno smo mogli bolje reagirati u takvim trenutcima. No, ono što je najvažnije je da mi konstantno igramo dobro i bitno je da zadržimo tu razinu u idućih mjesec dana kad nas čeka najvažniji dio sezone. Igra se doigravanje za prvaka Hrvatske. Naravno, nešto se pita i protivnika i sreću, ali važno je da zadržimo razinu igre i atmosferu koju imamo u ekipi.
Vidljiva je ta dobra atmosfera unutar kluba, Jadrana...
- Sigurno. To je jedan od preduvjeta za dobre rezultate i igru koje smo ostvarili. Veliki broj igrača se poznaje preko reprezentacije, do nekih klubova prije. S dosta njih sam igrao u Mornaru pa mislim da je ta povezanost izgrađena još u juniorskim danima. Ta atmosfera je sigurno nešto što nas nosi i nadam se da će tako biti i u idućih mjesec dana.
Samo da je mirno
Hoćete nam otkriti tko najviše jede, tko nosi zvučnik, tko je šaljivdžija u svlačionici. Imate li vi neku takvu ulogu u ekipi?
- Uf, ja sam najstariji pa nisam ja taj, ha-ha... Ivan Domagoj Zović je šaljivdžija. A tko bi mogao najviše jesti?...
Stao je Marko. Trebao je razmisliti, ipak ima dosta kandidata u ovoj kategoriji pa je u šali, s velikom dozom ironije dodao:
- Zvone Butić ne jede puno, on izbjegava veće porcije. Ako i pojede štogod, to bude minijaturno. Gotovo ništa.
Koliko se bilo teško vratiti u ovaj klupski vaterpolo nakon iznimno teške 2024. godine? Tri finala najvećih natjecanja: EP, SP i Olimpijske igre. Bilo je tu sigurno puno fizičkog, ali i emocionalnog pražnjenja...
- Naravno, bilo je teško. Već sam 13, 14 godina u reprezentaciji i svako ljeto je naporno. Nekako se naviknete, imamo dvadesetak dana slobodno ljeti gdje se resetiramo i onda se vraćamo u rutinu. Bila je 2024. malo napornija zbog većeg broja reprezentativnih natjecanja, ali svaka godina je zahtjevna. I ove godina nakon završetka klupske sezone, ubrzo dolaze pripreme za Svjetsko prvenstvo u Singapuru.
Što se radi u tih dvadesetak dana odmora?
- Ne volim gužve i veliki broj ljudi. Najviše se volim maknuti na otok, baka mi je s Korčule pa se maknem na jedan izolirani dio, ili odem s obitelji i prijateljima negdje brodom. Svakako dalje od gužvi, eventualno odem do Dubrovnika, do Grada par puta godišnje – zaključio je Marko Bijač.
Tek vam je 34. Hoćemo li vas još dugo gledati među vratnicama?
- Teško mi je to reći, prognozirati na neki duži period. Još uvijek se osjećam dobro, Bogu hvala nemam problema s ozljedama i dok budem tako, dok budem imao motiva i zdravlja, sigurno da ću igrati. Dobro se osjećam, a koliko ću još igrati ovisi o fizičkom stanju i motivaciji – zaključio je Marko Bijač.
Što se tiče Jadranovog pohoda prema obrani titule, momci su na dobrom putu. U dvije utakmice polufinalne serije nadigrali su Solaris 12:7 u Splitu i 15:10 u Šibeniku i s ukupnih 2-0 su izborili finale.
Tamo Splićane čekaju Jug ili Mladost. Jugaši su odlično otvorili seriju, pobijedili su u gostima 10:8. Ali u Gružu su slavili „žapci” nakon izvođenja peteraca 12:10 (7:7). Stoga će odlučivati majstorica u Zagrebu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....