Znalo se, nije dobro u zadnje vrijeme. Radovali smo se kad smo ga vidjeli krajem prošle godine, početak prosinca, uz rub bazena. Danas je zauvijek zaklopio svoje oči. Napustio nas je Goran Sukno, velikan ne samo dubrovačkog, ne samo hrvatskog, već svjetskog vaterpola. Goran se rodio 6. travnja 1959. godine.
Pronašli smo u arhivi tekst, pisali smo o njemu toliko puta, o njegovoj velikoj karijeri: Goran je u obrani bio igrač zadatka, opasan u napadu. Milimetarski precizan. Za sve trenere je bio igrač kakav se samo poželjeti može. Sukno je uvijek čuvao najopasnijeg suparničkog igrača. Niti Milivoj Bebić, "stroj za golove", u njegovo vrijeme najbolji igrač svijeta, nije se pored njega naigrao.
Kontraš. "Brz za poludit". U Ljubljani, krajem 1980. godine, u utakmici za naslov pobjednika Superkupa protiv moskovskog CSKA, svom Jugu je osigurao prvi napad u svakoj četvrtini te u sva četiri produžetka osvojivši nakon plivanja svaki put loptu.
Deset godina nakon što je zaključio igračku karijeru, njegovi suigrači, treneri su isticali: Igrao je početkom 80-ih vaterpolo koji se igra danas, 20 godina poslije. Gospodin u plivalištu i izvan njega. Jugaši, suigrači, su ga cijenili, dvije godine je bio kapetan reprezentacije, i to govori u prilog tome.
Vaterpolo je počeo igrati u Cavtatu, gdje je i odrastao. Imao je dvanaest godina kada je odradio prvi trening. Sa 17 je na njegovu adresu stigao poziv iz Juga. Profesor Milivoj Petković je odlučio napraviti smjenu generacije, složiti momčad koja će 1980. godine nakon 29 godina vratiti naslov prvaka Jugoslavije u Dubrovnik, donijeti klubu prvi izlazak u europske kupove u kojem su Jugaši otišli do kraja, slaveći na finalnom turniru Kupa prvaka u Kuparima svoj prvi naslov najbolje momčadi Europe.
Prije toga, već 1979. godine zaigrao je za seniorsku reprezentaciju na Univerzijadi u Meksiku. Prije toga je nastupao za juniorsku, koja, iako je to bila odlična generacija, nije uspjela osvojiti medalju. U Moskvu, na Olimpijske igre 1980. godine, putovalo je jedanaest igrača. Goran je bio prekobrojni, dvanaesti.
S Jugom nastavlja nizati trofeje, 1981. uzeo je oba domaća, prvenstvo i kup, sljedeće sezone opet je prvak, te standardni član A reprezentacije. Prve dvije godine, 1982. i 1983. bez većeg uspjeha s reprezentacijom, ne voli se prisjećati četvrtog mjesta na Svjetskom prvenstvu u Ekvadoru te petog na Europskom prvenstvu u Rimu.
Zlato na Mediteranskim igrama u Casablanci bilo je uvod u "život na pobjedničkom postolju". Sljedeće godine je ponovno zlatni, i to na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. godine, zatim osvaja srebro na Europskom prvenstvu u Sofiji 1985. te zlato na Svjetskom prvenstvu u Madridu 1986. godine. Bio je kapetan svjetskih prvaka, a tu je bio kraj reprezentativnoj karijeri budući da je napustio Juga te otišao u Italiju, u Salerno.
Na Apeninima četiri sezone sa Salernom u A-1 ligi, isto toliko sezona u jedinstvenoj A-2 ligi. Nakratko se 1989. vratio u Juga. Nije Salerno bio klub ni približno jak kao Jug, ali, kazat će, "bio sam super zadovoljan te nisam prihvatio ponude jačih klubova".
Ljeto 1994. godine. Uslijedio je povratak kući. Neven Kovačević je stigao za novog trenera Jugaša, momčad su pojačali Emil Nikolić i Elvis Fatović koji su se vratili u Gruž nakon izleta u Italiju, odnosno Zagreb. Goran Sukno je sjeo na stolicu sportskog direktora Juga. Te 1994. godine, tek dva mjeseca od povratka, Jug osvaja Kup Hrvatske, prvi trofej u samostalnoj Hrvatskoj. Dvije godine potom osvojen je novi Kup Hrvatske, a od 2000. gotovo da nije bilo godine bez trofeja.
Prvi put u svojoj povijesti Jug osvaja tri trofeja u jednoj kalendarskoj godini (2001.), 2006. godine radi korak naprijed. Čak četiri nova trofeja su u Gružu.... Goran uvijek tu.
Oba njegova sina su živjela vaterpolo, Ivan i Sandro.
Tužna je ova nedjelja 15. veljače.
Gorane, počivaj u miru Božjem.
Hvala na svemu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....