Ako ne znate što je bilo, mi ćemo vas podsjetiti. Čekali smo dan-dva-tri, povijesni zgoditak dogodio se 18. srpnja, kad je u nas vrelo ljeto, a na donjoj, južnoj hemisferi Globusa godišnje je doba zime, premda nipošto ne toliko hladno da u Rio de Janeiru, poprištu događaja u Brazilu, ne bi bilo ugodno toplo... Dapače. Kako nas podučava internet o meteorologiji, zima u Brazilu traje od lipnja do kolovoza s prosječnom temperaturom od 13 do 18, dok je Rio često vreo i vlažan i usred zime, s temperaturom od oko 30 Celzijevih stupnjeva.
Tako je toplo, vruće bilo i tog za Brazil zimskog 18. srpnja 1971. godine. Dakle, nismo pronašli riječ-dvije uspomene na taj veliki dan za Hajduk prije svega, jer akter je nadasve bio veličanstveni nogometaš Jurica Jerković, pa ajde da mi opet upalimo vremeplov i ove nedjelje. Da vas šofer vaš poveze s one strane Atlantika u godinu 1971., u godinu hrvatskog proljeća, Hajdukove titule prvaka nakon 16 godina čekanja i oproštaja Pelea!
I čudesnog gola Jurice Jerkovića!
S tim pogotkom Jugoslavija je izjednačila na 2:2 i tako remizirala s Brazilom u trenutku kad se O Rei, Pele - kralj nogometa, opraštao od dresa brazilske reprezentacije!
Sad smo vam već polovicu ispričali, nastojeći se držati postulata Joška Kulušića, nekoć glavnog urednika Slobodne Dalmacije koji je mlade novinare podučavao krilaticom kako da pišemo, „o ozbiljnom zanimljivo, a o zanimljivom – ozbiljno”!
Akteri iz Splita te velike utakmice bili su ne samo reprezentativci Hajduka koji su nastupili, Radomir Vukčević, Dragan Holcer i Jurica Jerković, nego je na klupi uz selektora Vujadina Boškova bio i njegov pomoćnik, Hajdukov trener Slavko Luštica (drugi suradnik je bio tada trener Partizana Gojko Zec), a među rezervama u plavom dresu bio je i – nikad ne biste pogodili – Mićun Jovanić. Miće nikad nije nastupio za A reprezentaciju, a tom je prigodom bio rezerva, Boškov ga, na žalost našu, nije poslao u igru.
Jerković je zabio golčinu iz slobodnog udarca čuvenom Felixu, utišao je Maracanu, u svojim uspomenama Jerković je svojedobno kazao kako se to dogodilo:
- Ušao sam u igru umjesto Zorana Filipovića i zabio taj gol. Zabio sam ga s otprilike 27 metara, kažu ljudi da je bilo i četrdeset metara udaljenosti, ali nije, budimo realni, skoro trideset, nije malo. Kako godine odmiču, sve je veća udaljenost, a legenda se širi. Međutim, nema sumnje, bio je to spektakularan pogodak, opalio sam, balun je uz prečku ušao u mrežu! - pričao je pokojni Jure.
Oko 140.000 gledatelja (138.575, piše službeno) ostalo je – paf, a onda se prolomio aplauz, nisu zalud dozvali Jugoslaviju na Peleov oproštaj i titulirali je da je - „europski Brazil”.
Prethodno je zabio Dragan Džajić za vodstvo gostiju, a za Brazil su preokrenuli Rivelino i Gerson. Sudio je tada osobito poznati Belgijanac Vital Loraux.
A svjedok vremena je još jedan Splićanin, legendarni reporter Edo Pezzi bio je na licu mjesta na stadionu u Brazilu i u razgovoru s kolegom Ozrenom Maršićem, za Večernji list, Pezzi je svojedobno pripovijedao, a rado vam to donosimo baš sada.
– Snimio sam taj gol starim (ruskim, tada sovjetskim op. a.) foto-aparatom „Kiev”. Bila je to felš-lopta koja je bježala od vratara. Felix se pravdao publici, baš nije imao sreće. Pokazivao je kako nije mogao ništa. Tada sam bio jedini splitski novinar na toj utakmici. Mi smo svi zajedno sjedili na klupi, selektor je bio Vujadin Boškov, a treneri Slavko Luštica i Gojko Zec. Budući da sam bio u prijateljskim odnosima s Boškovom, stalno sam mu govorio: “Stavi Vujke Juru, zabit će gol”! I stvarno, Jure je ušao i zabio gol. A kad je Jerković ušao u igru, s fotoaparatom sam otišao iza gola Brazila, tamo nije bilo nijednog fotoreportera, jer svi su čekali Peleov gol. Uspio sam snimiti gol i vratio se na klupu, a Boškov me vraćao natrag i govorio mi: “Vrati se, Edo, dat ćemo još jedan”. A ja sam mu odgovorio kako više nemam filma u aparatu, sve sam ispucao! Ma, ta vam je utakmica bila prava ludnica. Samo kad se sjetim radio-prijenosa. Trojica reportera stoje u kabini metar za metar, prijenos traje od podne do ponoći, dvojica stalno urlaju, a treći hvata zrak i u pauzama izgovara reklame. Ja sam u svoje vrijeme glasio za brbljavca, ali kada sam ove vidio, osjetio sam se kao hendikepiran. Bio je to pravi doživljaj i putokaz kako treba prenositi – ispričao je svojedobno Pezzi, a priča se ne zaboravlja nikad...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....