Baš mi je ža šta to nisam sačuva: bija je izrizan tv program s predzadnje stranice Slobodne i puste godine je leźa u jednoj žutoj fascikli na dnu kantunala di inače držiš tako neke stvari.
Kad i kako si ga uspija zagubit pitaj Boga, ali srićom sitija si se Slavena a on dobar, posluša te, malo je pila ljude u arhivi i našlo se.
I sad mogu u rikverc.
U famoznu devedesetu, jednu od onih punokrvnih godina koje se s lakoćom pamte jer su upravo takve - pamtljive.
Mislim, da mi danas kažeš po čemu u glavi razlikujem 2013. od 2015. ili 2017. od 2019. viruj mi ne bi zna, a ta 1990. je bila čudo, puna zanimljivih ljudi, stvari i pojava.
U njoj ti je tek devet godina i tu jesen ste krenili u III. b Osnovne škole Srećko Reić - Petica.
Na pola puta iz jedne države u drugu, po školskom planu i programu tokalo vas je učit i ćirilicu.
Neki već tada nisu tili, a vi odlikaši ste se branili da dobro je i to znat.
"Pa šta? I u Rusiji je takvo pismo i ko zna, možda će jednog dana zatribat..."
Bila je srida, a sridu se uvik gledalo drugačije, volija si je za dvi oktave više od drugih radnih dana jer neka je škola tu je uvik i puno sporta.
E, sportska srida.
Nastava je popodne, samo u nižim razredima ne traje dugo pa si doma i prije šest, taman na drugo poluvrime utakmice SSSR - Jugoslavija.
Nije to bilo nešto bezveze nego finale Europskog prvenstva za mlade.
Takvi je bija sustav i sistem, kući i vani, na ispadanje.
Prvu u Sarajevu početkom rujna izgubili smo 2:4 pa su nade bile slabe, ne i nikakve jer kad pogledaš sastav te ekipe - smrzneš se.
Pamti se prva
Leković, Brnović, Jarni, Novak, Đukić, Panadić, Prosinečki, Mijatović, Babunski, Boban, Bokšić
Da ne bude bez ironije - barem s ove distance - igralo se u Simferopolju, na Krimu i opet su Sovjeti bili bolji s 3:1.
Golove su dali kasnije iz "Petice" dobro vam poznata imena: Dobrovoljski, Mostovoj, Kanchelskis i za tada još uvik "naše" Alen Bokšić
A novi "naši" - budući Vatreni - u 19 h igraju prijateljsku koja za razliku od gotovo svih prijateljskih nije bila i dosadna.
Postoje takve "very first" prve za koje dok ih gledaš točno znaš, svjestan si da je to nešto šta ćeš dugo pamtit i jednog dana se rado sićat.
To je bila takva utakmica: u Maksimiru SAD i Hrvatska.
Pun stadion, sviraju himne, ruke na srcu, a komentira ko drugi nego Božo Sušec.
Gosti iako sudionici Mundijala u Italiji u tvojoj glavi su bili amateri, nisi zna nijednog igrača, možda samo golman Tony Meola.
Mi smo se nekako okupili, više skrpali nego šta su ih birali, takve su bile okolnosti pa su Hrvati postali i Gregor Židan i Kujtim Shala.
Na klupi veliki Dražen Jerković - dobro, Dražan - a u posve neobičnim dresovima istrčali su:
Ladić, Vulić, Dražić, Ćelić, Kasalo, Peršon, Shala, Kranjčar, Cvjetković, Asanović, Mlinarić
Godinama kasnije čitat ćeš u "Vatrenom laktu" kako je Aljoša žica gazdu Metza da ga pusti, na brzinu avionom do Zagreba i upravo će on bit strijelac prvog gola.
Drugog će dodat Cvjetković, a prid kraj kad Ladića zamini Gabrić poraz će ublažit Dayak.
Pet (ratnih) godina naprid, baš u ovo doba i baš u Splitu igrat ćemo svoje prve kvalifikacije za Euro ‘96 i iza sebe ostavit viceprvake s Mundijala u SAD-u, Italiju Arriga Sacchija i Roberta Baggia.
A šta ćemo sve posli ostvarit znate i sami - medalja jedna, druga, treća - ali sad nemamo kad i o tome jer u Ciboni nas čeka Boris Mutić i košarka.
Ma mogli smo - bome i jesmo - minjat ime još sto puta, svejedno svi su i dalje govorili Jugoplastika.
To lito smo ostali slabiji za više od pola momčadi, otišli su i Rađa i Sobin i Ivanović i Maljković.
Uz novog trenera Željka Pavličevića tu su stara lica - Sretenović, Perasović, Pavićević, Kukoč - a neki igrači prije ne tako važni postat će važniji ili čak glavni i presudni: Tabak, Naglić i Zoran Savić prije svih.
San bez granica
Nisam zaboravija, iskopat ćemo negdi s nekog sveučilišta i Antu Lustera, mada ne znam šta smo mislili s njim, valjda to čim je Amer i tamnije boje sigurno će bit (dovoljno) dobar.
S druge strane Cibosi su imali Mirka Novosela i jaka imena u Čuturi, Cvjetičaninu, Knegi, Arapoviću i još za pojačat se iz Bosne će im doć vrsni strijelac Zdravko Radulovića i centar Dževad Alihodžić.
Opet, odavno bez Dražena nisu mogli priko nas, makar bilo tisno dobili smo 81:85.
A samo četri dana ranije, u subotu navečer izgubili smo - nakon Denvera u Rimu ‘89 - drugo uzastopno finale McDonald‘s Opena, tada svima "napetog" turnira koji je glumija neslužbeno prvenstvo svita.
U friško otvorenoj dvorani Palau Sant Jordi u Barceloni mrcina od Patricka Ewinga i New York Knicksi bili su prejaki, pali su Žuti s neloših 117:101.
Na kraju programa, lipo piše, iša je San bez granica, a tu kod nas u stvarnom životu i životima rat i ratovi zbog granica.
Sve posli znate i sami... Srićom, svoj smo prošli i sad stanuje daleko, na istoku Europe di su nekad mladi igrali nogomet.
E, tamo di dica u školi uče ćirilicu baš ka i vi u ranu jesen devedesete.
"Pa šta? I u Rusiji je takvo pismo i ko zna, možda će jednog dana zatribat..."
Malo kad je tribalo, ali eto još je znaš neka odavno nemaš devet godina nego trideset pet više, ukupno dvi katrige, tako kaže Lija, jedna dobra i pametna cura iz III. b.
A ni Kuki nije koji je bija, već je sidi barba i dobre partije pruža još samo u golfu i dokumentarnim filmovima u kojima se s nostalgijom sićamo dana kad nam je košarka bila velika i važna.
Je, protok vrimena i njemu pripadajuće uspomene vječna su tema i kad dođe tako neki datum ka ovi - 17. listopada - nije za čudit se šta glava krene dumat, mislit i vrtit sve to iznad.
Ranu jesen 1990. i sportsku sridu za pamćenje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....