Tridesetoga listopada rodio se Diego Armando Maradona, imao bi 66... Nažalost, već šest godina ima da je umro, a živio je nadasve burno i izdahnuo je rano, sa 60. U teškim okolnostima zatajenja srca i nakupine vode u plućima napustio nas je 25. studenoga 2020...
Mali zeleni, tako ga je krstio i sam danas pokojni osebujni autor Zvonimir Magdić Amigo, čim ga je vidio prvi put, gotovo slučajno u Beču, na Prateru u utakmici Austrije i Argentine.
- Majko moja, što je ovo, zavapio je videći malog čarobnjaka. Poslao je tekst kako je vidio Vanzemaljca, Malog zelenog, a u redakciji Sportskih novosti, barem nam je tako sam Magdić pričao, nisu razumjeli što im to piše i šalje, objavili su tek kratak člančić... No, Mali zeleni nadimak je ostao i sad znate da ga je Amigo dao.
Maradona je postao idol generacije, ostao je upamćen kao Svemogući Diego, Pibe d‘ oro, Zlatni dječak, donio je Argentini naslov svjetskih prvaka 1986. u Meksiku i još štošta je ostvario, podviga i čudesa, poteza i golova i rukom ih je davao kad se može, jer nije bilo VAR-a... Zamislite, VAR bi hladno i surovo poništio Maradonin gol Englezima, uništio tu kolosalnu i monumentalnu nepodopštinu simpatičnog varalice, uskratio bi nas za emociju desetljeća... VAR, kakve li budalaštine, grintaju stari sanjari.
Tako smo lani pisali, pa što da vas ne podsjetimo... A Maradona i Slobodna Dalmacija, posebna je priča. Nauk što smo ga stekli pokojni Mario Garber i ja prateći zajedno Svjetsko prvenstvo u Italiji te daleke 1990. godine.
Na stranu selekcija bivše države, postalo je ubrzo jasno da je to - Maradonin Mundijal. Gdje se on pojavi, tu život stane, svi se sjate!
Iz učmale svakodnevice, uz zacrtani robotski posao trening, izvještaj, najava, utakmica, odjava, iskočio je genijalni Garber.
- Znaš šta, Slavene, ti ostani ovdje u Milanu (već smo doselili sjeverno i čekali Španjolce u Veroni op. a.). Ostani i kopaj dalje, a ja idem za Maradonom. Briga me za ovo. Mundijal je Maradona! - uzviknuo je.
Rečeno – učinjeno, redakcija je odobrila dodatni mundijalski trošak, let avionom na relaciji Milano – Rim - Napulj i naš se Garber našao na licu mjesta, tamo gdje je Božanstvo hodalo po Zemlji. Stigao je na njegove pressice. Taman se Argentina pripremala za zalet i nakon što je u Torinu svladala Brazil put ih je kasnije navodio na sudar s Jugoslavijom u Firenci. A kad su nas sretno raspucavanjem s bijele točke eliminirali i društvo „plavih” Ivice Osima poslali u ropotarnicu povijesti (premda je Tomislav Ivković obranio penal Malom zelenom), u žarište je došla utakmica u Napulju: polufinale Italija – Argentina!
Lišeni briga oko vlastite reprezentacije, spustili smo se sad zajedno Mario i ja pod Vezuv i doživjeti 1990. tu utakmicu baš na stadionu San Paolo (koji se danas zove Diego Armando Maradona) bio je poseban pečat u karijeri.
Pratiti Maradonu po svakom kutku Napulja dok je Bog bio još živ! To je novinarstvo, dotrči u žarište, u epicentar, na lice mjesta!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....