Svaka čast na Viđaku i Žanetiću, ali si zaboravio, smetnuo s uma, veliki događaj 30. studenoga, kako to?!! Upozoravaju nas oni koje nas u stopu prate i bome su u pravu. Da ne bi poticaja preko poruka, ne bismo se na to osvrtali, a priča doista jest zanimljiva. Doduše, radi se o Jugoslaviji i godina je 1977. i datum je drugi dan velikog tada državnog praznika Dana Republike, pa sad baš da na to evociramo uspomene... Međutim, kad bolje promislimo, zašto ne... Tko se od suvremenika tog razdoblja (imao sam točno 18 godina i krenuo sam na fakultet – sic! - kemijske tehnologije) ne sjeća kad je ono Juanita pogodila boca u glavu, staklena coca-cola rasprsla se iznad uha brzonogog napadača „furija”. Dok je izlazio s terena i pri vodstvu svojih Španjolaca od 1:0 okrenuo je publici – palac dolje. I onda fijuuuuu, doletjela je kazna, ti ćeš nama palac dolje, ti i tvoj Francisco Franco, generalissimus, el caudillo (koji je, doduše, već bio preminuo). Evo ti na, staklo mu se rasprslo o glavu u mali milijun komadića, klasični nokaut.
E sad, što (nam) je tu posebno zanimljivo? Pa to da je pola Hajduka nosilo dres Jugoslavije, kapetan Ivica Šurjak s brojem 10, vidi se dobro na snimkama You Tubea kojeg su Španjolci stavili u eter pod nazivom „Bitka za Beograd”. Na golu je bio Ivan Katalinić koji je mijenjao Petra Borotu nakon što je taj golmanski klaun, pokoj mu vječni, popio četiri gola u Bukureštu u prethodnoj utakmici, od toga prvog iskosa s valjda 40 i više metara... Jugoslavija je, inače, taj susret dobila sa 6:4.
U obrani je ordinirao Mario Boljat i nije bio Kalimero nego bogami Sikira, gledao je lijevo i desno koga će bolje odalamiti, pogledajte te osvetničke startove na filmiću; a igrao je i poslovično Dražen Mužiunić Frfa kojega je selektor Marko Valok dozivao „Mužina, Mužina”, što bilo nadasve smiješno nama u Splitu, jer nije ga zvao Frfa kao što cijela Jugoslavija jest.
Jedine žute kartone u tom „masakru” dobili su od domaćih – možete i mislit – Mužinić i Boljat.
U momčadi reprezentacije prvi i jedini put nastupio je Sead Sušić, Valok ga je naumio „upariti” s bratom Safetom, kao to će nam dati vjetar u krila, bratska suradnja. A isturio je Miodraga Kustudića i Danila Popivodu.
Seada, Seju našeg, svojatamo, kao polu-hajdukovca, zamislite, tek 15 godina kasnije rodit će mu se sin Tino, na Hajdukov rođendan 13. veljače 1992. i da je netko Seadu tada na „marakani” predskazao, kakva proročica Vanga, Sejooo, Sejooo, za 15 godina rodit će ti se sin Tino i bit će najbolji igrač splitskog Hajduka, a prethodno će se Jugoslavija u krvi raspast...
Jes‘ ti normalna Vanga, drug i maršal Tito je živ, a taman slavimo Dan Republike!!!
Da je netko bio vidovit i hrabar i objavio vijesti iz budućnosti, petnaestak godina kasnije.
Uglavnom, bila je to – kako bi pokojni radio reporter Ivan Tomić rekao – britka bitka. Marisalo se na sve strane. Jugoslaviji je trebala pobjeda od dva gola razlike da ode na Svjetsko prvenstvo u Argentinu. Da se pobijedilo Rumunjsku u ranijem susretu s tri gola razlike, a u Bukureštu je bilo „samo” 6:4, bila bi (nam) potrebna samo pobjeda, ovako zbog gol-razlike jurišalo se na trijumf od dva pogotka.
U Bukureštu je inače, uz tri zgoditka Safeta Sušića, jednog zabio i Dražen Mužinić, oštrim udarcem u natrčavanju s ruba kaznenog prostora, na način da se vrtio godinama na špici beogradske tv-emisije Sportska subota. A kod stanja 6:4 Zoran Filipović je imao mrtvu šansu za 7:4, ali, eto, nije uspio zabit i potrebna je bila pobjeda od dva gola razlike. Kontra Španjolske.
Jugoslavija nije uspjela, dapače je izgubila sa 0:1, a strijelac je bio inače Argentinac, naturalizirani Španjolac Ruben Cano, kojem je pak centrirano Julio Cardeňosa, na drugu stativu, Katalinić je bio nemoćan. To su bile vrhunske španjolske face.
Poslali smo mu poruku a propos pogotka Ruben Cana.
- I ti si, Kate, rušio Jugoslaviju iznutra!
Šala mala, Kate nije reagirao kao ni kod gola, Ruben Cano je bio neobranjiv.
Bile su to godine jurcanja Hajduka i Atletico Madrida, u sezoni ranije, 76/77, igrali su Hajduk i Atletico Madrid u Kupu kupova (Hajduk ispao, 0:1, 1:2), a eto i u kvalifikacijama za Mundijal u Argentini sudarali su se hajduci u plavom dresu s igračima Atletica u crvenom dresu „furija” kakav je bio i famozni Ruben Cano, pa vratar Reina (otac kasnije poznatog golmana Pepea...), premda je prvi golman bio Realov Miguel Angel. Onda oštri bek Capon, pa vezni Leal koji je uvijek igrao sa zavijenom, zamotanom rukom, a nije mu bilo ništa, to mu je bio fetiš. Atletico Madrid bio je prvak Španjolske 1977. godine.
Generacija šofera vašeg vremeplova dobro pamti nogometnu 1977., godinu šestog, odnosno petog uzastopnog Hajdukova Jugokupa i prije toga ujesen 1976. Atletico na Starom placu i najljepši gol Žungula (žonglirao je, što bi se reklo žungulirao je i gotovo se ušetao s balunom u mrežu na donju, južnu branku Starog plac). i kako je to Argentinac Ayala neuhvatljivo vijorio dugom kosom po lijevom krilu, kako ga je opisivao neponovljivi Mario Garber.
Samo minutu nakon što je Ruben Cano zatresao Katalinićevu mrežu na beogradskoj „marakani” selektor Španjolske Ladislav Laci Kubala izvadio je iz igre Juanita. Dok je prilazio klupi Juanito je prema publici okrenuo palac dolje. Da „strijelac” boce koja je doletjela sa zapadne tribine proba valjda tisuću puta ne bi ponovio takav pun pogodak „u sridu”, poviše uha. Juanito je pao kao pokošen, okrvavljen, iznijeli su ga nosilima.
Jugoslavija nije išla na Mundijal, a Španjolska jest poslije osam godina, jer nije ih bilo u Meksiku 1970. i SR Njemačkoj 1974. S ovog potonjeg izbacila ih je Jugoslavija i ovo je bila španjolska osveta.
Ostala im je uspomena na „bitku za Beograd” i „boteljaso”, kako su nazvali incident s bocom razbijenom o glavu Juanita. Botella, boca na španjolskom.
Taj Juanito baš nije imao sreće, tragično je okončao život 15 godina kasnije, 2. travnja 1992. u prometnoj nesreći blizu Toleda, kad je Seadov sin Tino imao tek mjesec i pol...
Juanito je bio izvrstan krilni napadač, upamćen i na Mundijalu 1982., igrao je i za Real Madrid.
Kakva je to bila euforija tih kvalifikacijskih dana u onoj državi svjedoče i dva detalja, izvađena iz muzeja dosjetki, iz popularne emisije Nedjeljno popodne koja se uređivala paralelno i bratski iz zagrebačkog i beogradskog studija i publiku je diljem države držala prikovanu uz male ekrane svakog nedjeljnog popodneva. Sjećate se Saše Zalepugina i Vladimira Levaka iz ZG-studija?
Nakon poraza od Španjolske, u studio je doveden guslar koji je guslao, gudio:
- Aoj meni mila moja nano, zabio nam ga je Ruben Kano.....
Guslar je sigurno bio adut BG-studija, a ranije, iz ZG-studija, prigodom gostovanja „plavih” kod Rumunja u Bukureštu, na sceni je bila glumica Nela Eržišnik, omiljena komičarka koja je glumila, utjelovila čistačicu Maricu Hrdalo i ona je kazivala s metlom u ruci:
- Vigu, Vigu, Popivoda bu ti petal figu!
Vigu je, naime, bio nogometaš Rumunjske.
I još, ako ste zaboravili. Nismo išli u Argentinu gdje će svjetsku titulu prvaka slaviti Mario Kempes (prije nego što će se u Austriji družiti sa Stobrečaninom i splitovcem Matom Plazibatom). A tko je postao selektor Jugoslavije nakon demisije privremenog voditelja Marka Valoka, prvog u tercetu sa Stevanom Vilotićem i Gojkom Zecom? Slavko Luštica!
Dobio je Luštica kormilo „plavih”, skautirao je utakmice po Svjetskom prvenstvu u Argentini tog ljeta, a dolje je bila zima 1978. godine, ali je potom zbog slabog zdravstvenog stanja dao ostavku, a da nije vodio nijedan susret Jugoslavije! Selektor bez utakmice! Stoga ga zacijelo i nemate baš u memoriji, ali hajduk Luštica bio je selektor i gledao je u tom svojstvu Mundijal s tribina stadiona u Buenos Airesu i drugim argentinskim gradovima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....