Bila je to sinoć baš ono lipa, kvartovska fešta. Sa srcem i dušom. I s pravim povodom! Na Mertojaku je otkriven mural Baki Sliškoviću, jednom od igrača koje se voli i ne zaboravlja dok je živ i zadnji koji ga je gledao uživo. Koji mu se divio...
Nogometnom genijalcu, našem Doktoru, pri tome su se vidjele i suze radosnice. Bio je, bacite oko na YouTube, Mostarac iskreno ganut onim što je napravila spli‘ska raja: ovjekovječila ga u spomen na dane kad je mojoj generaciji predstavljao sve što je klincima danas Marko Livaja. Nogometni bog. Baka i nitko više!
Velim, sve je bilo sjajno, za naježiti se, od izvrsnog govora Dražena Nikolića, još jednog strastvenog zaljubljenika u bogatu Hajdukovu povijest, do izvrsne atmosfere za koju se pobrinula Torcida Old School. Kao da su se u Split opet ušuljale osamdesete, i kao da se pred samo koji minut dogodio taj legendarni Bakin gol iz kornera. Gol za vječnost.
Govorio je i Šure. Ivica Šurjak i Blaž Slišković na jednom mjestu, bili su dovoljni za delirij: gorjele su zato baklje, deralo se grlo, rebumbavala je pisma hajdučka između nebodera kao da dva nogometna asa opet trče Starim placom i Poljudom, zabijaju u Kupu EUFA.
A onda su zalepršali papelitosi, otkriven mural, začuo se uzdah, gromoglasan pljesak, a odmah potom, logično, krenuli i komentari. Prvo potihi, od uha do uha, a onda glasniji, da bi se rasprave, kako to biva u današnjem svijetu, rasplamsale tek na društvenim mrežama, a sve su se vrtjele oko jednog te istog: pobogu, kako je to autor murala "zaboravio" Hajdukov grb, di vam je, ljudi, nestala zvizda?
Hajduk i NOB
Kad je Hajduk na turneji u Australiji vratio svoj povijesni grb, što je bio hrabar čin, makar izveden daleko od kuće, veliki Smoje je napisao da je Hajduk bez zvizde kao, recimo to tako, muški bez ženskog reproduktivnog organa, iako je to Šunje prirodnije rimovao.
Dosjetka mu je bila dobra, ali nije bio sto posto u pravu. Hajduk jest tim čija se prošlost usko veže uz NOB, otpor okupatoru i njegovim slugama, ali komunisti su silom političke snage, jednoumlja koje su provodili na svim razinama, Hajduku nametnuli zvijezdu petokraku, a skinuli mu hrvatski grb pod kojim je utemeljen.
To je bio neprihvatljiv čin, ma koliko to neki od njih, komunista, pravdali time da su ustaše kvislinšku, zločinačku i marionetsku državu vodili pod tim grbom, ne uzimajući u obzir da su oni na njega "nakalemili" veliko slovo U i tako se izjednačili s Hrvatskom, što je, naravno, bilo potpuno neprihvatljivo. Diktatorski.
Da se ni kasnije, u "eseferejot", koja kao ni kao tzv. NDH nije bila demokratska, nisu baš svi slagali s takvom odlukom, svjedoči činjenica da su se nakon promjene klupskog amblema na tribinama kod plinare ponosno vihorile zastave Hajduka, kako se to tada govorilo, sa starim grbom.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća politička se klima mijenja, a "šahovnica" biva u javnom prostoru ultimativno zamijenjena crvenom petokrakom s Hajdukovih dresova. "Kockice" su naprosto izgnane sa stadiona. Zato sam i ja tu "šahovnicu", koja je preživjela samo na Hajdukovim jubilarnim značkama, ponosno nosio na reveru, odlazio bih s njom i u školu, svjestan onako mlad, zelen i prkosan, da je Hajduku Partija napravila nepravdu. I da se toj nepravdi treba suprostaviti ako želiš biti na pravoj strani.
I tako, zbog starog, izvornog Hajdukova grba, milicija bi mlatila i zatvarala navijače, a oni tjerali inat. To je sredinom osamdesetih dostiglo neviđenu razinu ludila, da je u jednom trenutku razlog za pendrek po leđima i informativni razgovor bila dovoljna čak i službena zastava SR Hrvatske, kao i uzvik "Mi Hrvati"?! Kažem vam, teški debilizam.
Da se vratim na meritum stvari, zato baš Torcidi osamdesetih ta zastava, taj crven - bijeli - plavi sa zvijezdom u sredini nije tek obična krpa koja je predstavljala jedan režim, a ni prema grbu pod kojim je nastupao Hajduk nismo indiferentni.
Mi smo ga zavoljeli, ušao nam je pod kožu, svjesni da onaj izvorni ima prednost i da ga treba vratiti prvom prilikom, koju su iskoristili Igor Štimac i suigrači na gostovanju kod naših iseljenika. I neka su!
Šorc, a ne dres
Bakin mural na Mertojaku, kao i cijeli niz drugih koji hajdukovce prikazuju u bijelim majicama, a ne u svetom dresu, ispao je tako obični povijesni falsifikat. Još jedan u nizu sličnih uradaka za one koji ne znaju što je bilo ili se samo pretvaraju.
Mi koji smo pratili Bakine bravure, kao i on sam, znamo što na zidu koji je iscrtan njegovim likom nedostaje, a ne radi se o simbolu Heinekena, nego jedne države i jednog vremena koje je iza nas, ali se ne može i ne smije prebrisati.
Kao što sam kao tinejdžer htio biti na pravoj strani ponoseći se Hajdukovim grbom pod kojim je osnovan, tako me je sinoć bilo sram što je netko Baku nacrtao u dresu koji ne postoji. To je obični šorc za sate tjelesnog odgoja i fiskulture.
Sad ćemo opet čuti opravdanja kako je pod zvijezdom petokrakom razaran Vukovar, kako su rušena hrvatska sela i gradovi, hapšeni politički uznici, kako je to simbol režima koji 45 godina nije bio u stanju propitati svoj legitimitet na izborima, ali činjenicu da je Hajduk svoja najslavnija desetljeća odigrao pod grbom u kojem je bila (i) ta zvijezda crvene boje, nitko i ništa ne može opovrgnuti.
Na Bakinim prsima u Ostravskoj ulici nema zvijezde, ali mi stariji je vidimo. Ona nije izblijedila u sjećanju, čuvamo je u memoriji baš kao i Bakine nogometne majstorije, istovremeno ogorčeni i ljuti, ma što ljuti, bijesni na sekretare i komesare, onda i sad. Na SKJ i HDZ, sve te bijedne apartčike koji nam ispiru mozgove.
Cenzori, sram vas bilo. Vratite se u rupe, miševi!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....