Poznata je stvar da "kolijevka nogometa" ima samo jedan naslov svjetskog prvaka u svojoj povijesti. Englezi su ga osvojili davne 1966., kada se Mundijal igrao u njihovoj zemlji, a do njega su došli zahvaljujući jednom od najkontroverznijih golova u povijesti.
Nakon 90 minuta finalnog susreta između Engleske i Zapadne Njemačke rezultat je bio 2:2, a to je značilo da se ide u produžetke. Igrala se 101. minuta kada je Alan Ball uputio ubačaj, a Geoff Hurst natrčao na loptu. Ona se odbila od grede pa od tla i izišla van, a glavni sudac Švicarac Gottfried Dienst otišao je do pomoćnika pitati ga je li lopta prešla crtu.
Azerbajdžanac Tofik Bahramov odgovorio mu je potvrdno, a to je utabalo put do engleske pobjede koju je potvrdio također Hurst u posljednjoj minuti produžetka.
Pitanje je li u toj situaciji lopta cijelim svojim obujmom prešla crtu ili ne ostalo je u zraku sve do danas, jer se znanstvenici ne mogu usuglasiti je li gol Engleske za 3:2 bio regularan ili ne.
Vječno pitanje
Naime, znanstvenici Ian Reid i Andrew Zisserman sa Sveučilišta u Oxfordu 1995. su napravili detaljnu trodimenzionalnu rekonstrukciju koristeći snimke iz različitih kutova. Oni su zaključili da lopta nije prešla gol liniju cijelim svojim obujmom, već da joj je nedostajalo oko šest centimetara da bi gol bio regularan.
S druge strane, 2016. emisija Monday Night Football napravila je modernu digitalnu simulaciju koristeći naprednu tehnologiju praćenja kakva se koristi u videoigrama EA Sportsa (nekad FIFA, danas EA FC) te je zaključak glasio da je lopta cijelim svojim obujmom ipak prešla gol liniju za nekoliko centimetara.
Što se tiče stava samog strijelca pogotka, Hurst je rekao kako je siguran da je lopta prešla crtu za metar, iako nije dobro ni vidio situaciju.
- Udario sam loptu u okretu i pao, tako da sam imao jako loš pogled na loptu iza leđa Tilkowskog, ali želiš životom vjerovati da je lopta prešla liniju i ta vjera je ostala jaka u meni – rekao je engleski napadač.
Bahramov je u svojim memoarima i intervjuima do kraja života čvrsto branio svoju odluku. Tvrdio je kako je mislio da se lopta zapravo odbila od mreže, a ne od gol-linije, zbog čega je bio uvjeren da je pogodak regularan, a u jednom navratu je priznao da je na njegovu konačnu odluku dijelom utjecala i snažna instinktivna reakcija engleskog napadača Rogera Hunta, koji je bio najbliži lopti i odmah počeo slaviti.
Drugim riječima, ni sam Bahramov u toj situaciji nije bio siguran je li Hurst zaista postigao pogodak. I tu dolazimo do legende koja, kao ni Hurstov gol, nikada nije konačno potvrđena...
‘Staljingrad‘
Bahramov je preminuo 1993., a kada su ga na samrtnoj postelji pitali zašto je priznao sumnjivi gol Engleza protiv Nijemaca, on je navodno rekao samo: "Staljingrad", aludirajući na krvavu bitku u Drugom svjetskom ratu.
Mnogi sumnjaju u tu verziju priče i navode da je ona nastala u navijačkom folkloru kako bi se dodao dodatni dramatičan geopolitički i povijesni kontekst Hladnog rata, pogotovo zato što Bahramov nije bio Azerbajdžanac, a ne Rus, iako je i njegova domovina bila dio SSSR-a.
Priča oko njega općenito je zanimljiva... Prije sudačke karijere bio je uspješan nogometaš, ali je zbog teške ozljede noge morao prekinuti igranje te se posvetio dijeljenju pravde. Kao sudac bio je iznimno cijenjen, toliko da mu je Azerbajdžan odao počast nazvavši nacionalni stadion po njemu i postavivši njegov veliki brončani kip ispred.
Da stvari budu još zanimljivije, stadion ima veliku poveznicu s Njemačkom. Izgradnja je započela 1939., ali je prekinuta zbog Drugog svjetskog rata. Stadion je završen 1951., a nakon rata su ga gradili zarobljeni njemački vojnici, od kojih su mnogi zarobljeni upravo u Staljingradu.
Bahramov je odmah nakon završetka Mundijala 1966. od kraljice Elizabete II. dobio repliku trofeja Julesa Rimeta i zlatnu zviždaljku, a 2004., kada je engleska reprezentacija igrala u Bakuu, stotine navijača Gordog Albiona, među kojima je bio i Geoff Hurst, došlo je položiti cvijeće na spomenik čovjeku koji im je pomogao osvojiti naslov prvaka svijeta.
Kako će se kasnije pokazati, to će im biti jedini u 96-godišnjoj povijesti odigravanja svjetskih prvenstava, a nakon toga su samo dvaput uspjeli doći do polufinala. Nijemci su im se osvetili 1990., nakon čega su ih domaćini Talijani svladali u dvoboju za treće mjesto, a onda im je 2018. u Rusiji na put stala Hrvatska, za vrijeme one iritantne „It‘s coming home” kampanje, nakon čega su im Belgijci ispred nosa uzeli broncu.
Ostale priče iz našeg serijala "Odbrojavanje do SP-a" pročitajte OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....