Priča o indijskoj reprezentaciji koja je odustala od nastupa na Svjetskom prvenstvu 1950. u Brazilu jer im FIFA nije dopustila da igraju bosi dobro je poznata u nogometnom svijetu. Međutim, ona baš i nije točna. Barem ne u onom obliku u kojem se najčešće prepričava...
Indija je proglasila nezavisnost od britanske vlasti 1947., a samo godinu dana kasnije nogometna reprezentacija otputovala je na Olimpijske igre u Londonu. To je bio njihov prvi službeni međunarodni nastup pod vlastitom zastavom, a odlučili su se svijetu predstaviti bosi.
Naime, suprotno mitu da nisu imali novca za kopačke, tamošnji Indijski nogometni savez osigurao je kopačke svim igračima, ali oni su jednostavno mrzili igrati u njima. Bili su naviknuti na lagan i brz nogomet na suhim i tvrdim indijskim terenima, a kopačke su im bile teške i krute.
Indijci su u prvoj utakmici igrali protiv Francuza, koji su ostali u šoku kada su vidjeli da je osam od 11 igrača izišlo na teren potpuno boso, samo s elastičnim zavojima oko zglobova. Još su u većem šoku bili kada su vidjeli koliko dobro kontroliraju loptu nožnim prstima.
Francuska je bila na rubu poraza, ali su Indijci promašili dva kaznena udarca, a onda su iskusniji Europljani u 89. minuti zabili gol za konačnih 2:1. Unatoč porazu, engleska publika i mediji ispratili su simpatičnu Indiju ovacijama.
Plasirali se a da nisu odigrali ni minutu
Dvije godine kasnije svijet je opet trebao vidjeti Indijce u akciji, ovoga puta u sklopu Svjetskog prvenstva u Brazilu, na koje su se plasirali a da nisu proveli ni minutu na terenu.
Naime, dok se svijet još oporavljao od Drugog svjetskog rata, kvalifikacije su bile logistički kaos, a prekooceanska putovanja skupa i komplicirana. Indija je trebala igrati azijske kvalifikacije protiv Burme (danas Mjanmara), Indonezije i Filipina, ali sve tri reprezentacije odustale su prije nego što je ijedna utakmica odigrana, uglavnom zbog političkih previranja i nedostatka novca. Indija je tako postala jedini azijski predstavnik koji se plasirao na Svjetsko prvenstvo, i to bez ijedne odigrane minute.
Mnoge europske zemlje, poput SSSR-a i Čehoslovačke, odbile su doći u Južnu Ameriku, a FIFA je bila toliko očajna da je ponudila Indiji primamljive uvjete, a uključio se čak i Brazilski nogometni savez koji je Indijcima ponudio pokriti veći dio troškova puta, sve kako bi na turniru bilo dovoljno momčadi.
FIFA je 22. svibnja 1950. održala službeni ždrijeb u Rio de Janeiru, na kojem je Indija izvučena u skupinu s Italijom (koja je tada branila naslov osvojen 1938. u Francuskoj), Švedskom i Paragvajem. No, već sutradan Indijski nogometni savez izdao je službeno priopćenje u kojem otkazuje put u Brazil. Kao razlog su naveli to što su im obavijesti stigle kasno, zbog čega nemaju vremena izabrati momčad i adekvatno se pripremiti za tako jak turnir.
To ipak nije bio stvarni razlog nedolaska Indije u Južnu Ameriku, kao što to nije bilo ni FIFA-ino pravilo da nogometaši moraju nositi obuću. Doduše, pravilo da je obuća obvezna oprema igrača, zajedno s dresom, hlačicama, štucnama i kostobranima, uvedeno je nakon OI-ja 1948., ali to nije bio razlog zašto Indijci nisu otišli u Brazil.
‘Savez nas je držao u mraku‘
Pravi razlog je taj što tamošnji sportski čelnici nisu razumjeli važnost Svjetskog prvenstva. Za njih su jedino pravo, globalno i prestižno natjecanje bile Olimpijske igre. Svjetsko prvenstvo su smatrali privatnim turnirom koji organizira jedna udruga (FIFA) i nisu željeli trošiti državne resurse na to.
"Nismo imali pojma što je Svjetsko prvenstvo. Da smo znali da je to najveći turnir na svijetu, sami bismo platili put. Savez nas je držao u mraku", izjavio je kasnije tadašnji kapetan reprezentacije Sailen Manna.
Indijci su se svijetu opet prezentirali na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952., i to ponovno bosonogi. No, teren na kojem su igrali dvoboj protiv Jugoslavije bio je hladan i sklizak te nisu imali šanse protiv igrača na suprotnoj strani koji su nosili kopačke. Indija je poražena s visokih 10:1.
Taj povijesni debakl bio je prekretnica za tamošnji nogomet. Savez je tek tada shvatio da je vrijeme bosonogog nogometa prošlo te je nakon te utakmice uvedeno strogo pravilo da svi igrači u domaćoj ligi i reprezentaciji moraju nositi kopačke.
Nogomet je nakon toga počeo gubiti korak u Indiji, a primat su preuzeli kriket i hokej na travi. Zanimljivo je da u ovom potonjem sportu imaju čak osam zlatnih, jednu srebrnu i četiri brončane olimpijske medalje. Između 1928. i 1960. godine nanizali su 30 uzastopnih olimpijskih pobjeda bez ijednog poraza, a na nekim od tih turnira igrali su – bosonogi.
Indija do danas nije nastupila ni na jednom Mundijalu, a nakon Helsinkija, svijet ih je vidio na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. (gdje su osvojili 4. mjesto) i u Rimu 1960. godine. Najbolji rezultat na Azijskom prvenstvu im je drugo mjesto iz 1964., a od tada pa do danas nisu uspjeli niti proći skupinu na tom natjecanju.
Trenutno zauzimaju 136. mjesto na FIFA-inoj ljestvici, a najviša pozicija im je bila 97. mjesto, koje su dohvatili 2018. godine.
Možda da opet probaju zaigrati bez kopački?
Ostale priče iz našeg serijala "Odbrojavanje do SP-a" pročitajte OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....