Svjetsko prvenstvo 2002. u Japanu i Južnoj Koreji donijelo je jednu od najbizarnijih i najdramatičnijih priča u povijesti Mundijala, a u njenom središtu našao se napadač jedne od reprezentacija domaćina – Korejac Ahn Jung-hwan.
Momčad koju je vodio Nizozemac Guus Hiddink na tom je prvenstvu ostvarila povijesni uspjeh i stigla do polufinala, gdje je poražena od Njemačke, a onda u susretu za broncu od druge senzacije – Turske. To je do danas ostao najveći uspjeh na svjetskim prvenstvima, ne samo Južne Koreje, već azijskih reprezentacija općenito.
Sve je krenulo neočekivanim osvajanjem skupine D, ispred SAD-a, Portugala i Poljske. Korejci su prvo svladali Poljake (2:0), zatim remizirali s Amerikancima (1:1), a onda pobijedili Portugalce (1:0) i izbacili ih s turnira.
U osmini finala čekala ih je Italija, koja se provukla dalje nakon remija s Meksikom (1:1) i poraza Hrvatske od Ekvadora (0:1) u zadnjem kolu grupne faze. Naši reprezentativci predvođeni izbornikom Mirkom Jozićem prije toga su pobijedili Talijane 2:1, dijelom zahvaljujući sudačkim pogreškama, a djelitelji pravde nisu bili naklonjeni Nerazzurrima ni u nokaut-fazi.
Kontroverza za kontroverzom
Već u 5. minuti ekvadorski sudac Byron Moreno dosudio je kontroverzni kazneni udarac za Južnu Koreju, nakon što je procijenio da je Christian Panucci povukao Seol Ki-hyeona u svom šesnaestercu. Na scenu tada stupa Ahn Jung-hwan, ali njegov pokušaj s bijele točke brani Gianluigi Buffon.
Christian Vieri u 19. minuti dovodi Talijane u vodstvo, a Ki-hyeon tek u 89. minuti uspijeva izjednačiti rezultat i odvesti utakmicu u produžetke. Sudac tamo opet donosi kontroverznu odluku i ostavlja Italiju s igračem manje, nakon što u 103. minuti pokazuje drugi žuti karton Francescu Tottiju zbog navodnog simuliranja, iako je u tom trenutku udaljen gotovo 30 metara od mjesta njegova pada.
Talijani uspijevaju zabiti gol, ali on je Damianu Tommasiju poništen zbog zaleđa. A onda dolazi 117. minuta i ubačaj koji Ahn Jung-hwan glavom pretvara u pogodak i utakmica je gotova. Tada je, naime, na snazi bilo pravilo "zlatnog gola" u produžecima, što znači da bi se susret prekidao čim bi pao prvi pogodak.
Korejci su slavili veliki skalp (kasnije će izbaciti i Španjolsku na jedanaesterce), a Talijani bjesnili. Neki od njih otvoreno su optužili FIFA-u za zavjeru, odnosno protežiranje reprezentacije domaćina, ali čak je i tadašnji predsjednik krovne svjetske nogometne organizacije Sepp Blatter pomoćnog suca nazvao "katastrofalnim" i priznao da je Italija oštećena. Optužbe za zavjeru je, pak, odbacio, a također je i rezonirao da je Trappatonijeva momčad ispala zbog "pogrešaka koje je napravila u obrani i napadu".
Noćna mora
Dok je Jung-hwan sutradan još bio pod dojmom novog statusa heroja nacije, istovremeno je počinjala njegova noćna mora. Naime, za vrijeme SP-a on je bio pod ugovorom s Perugijom, a kako je baš on izbacio Italiju, predsjednik kluba javnosti je obznanio da raskida ugovor sa svojim napadačem.
– Nemam namjeru plaćati nekome tko je uništio talijanski nogomet. Taj gospodin više nikada neće kročiti nogom u Perugiju – rekao je tada ekscentrični Luciano Gaucci.
Ahn je tako preko noći ostao bez kluba, a nakon što se situacija malo slegla i čelnik Perugije shvatio da napadač objektivno slabije ekipe nije kriv za uništavanje talijanskog nogometa, pokušao je smiriti strasti i aktivirati mu ponovno ugovor kako ne bi ostao bez plaće pa ga onda pokušati prodati. No, Korejac je odbio više ikada zaigrati za klub, a tu nije bio kraj njegovim problemima.
Zbog sporova s klubom koji su uslijedili te uplitanja FIFA-e u cijelu priču, Ahnu je propao već dogovoreni transfer u engleski Blackburn Rovers, a onda je morao sam platiti odštetu Perugiji (uz pomoć jedne japanske agencije) te je bio prisiljen nastaviti karijeru u Japanu.
Godinama kasnije Ahn je otkrio da mu situacija u Perugiji nije bila sjajna ni prije tog povijesnoga gola. Izjavio je da je bio česta meta rasizma i da mu suigrači namjerno nisu dodavali loptu, a posebno je istaknuo Marca Materazzija kao nekoga tko ga je pred svima maltretirao tvrdeći da "smrdi na češnjak".
Povratak u Europu
Ahnu je bila velika želja opet zaigrati u Europi, a uspio se vratiti tek tri godine nakon skandala. Iako mu je japanski Nagoya Grampus nudio četiri puta veću plaću nego bilo koji klub sa Starog kontinenta, odlučio je pristati na ponudu Metza i okušati se u francuskoj Ligue 1.
No, Metz se te sezone grčevito borio za ostanak u ligi, a Ahn se nije uklopio u defenzivni i fizički zahtjevan sustav igre. U prvoj polusezoni ubilježio je 16 nastupa i postigao samo dva pogotka, zbog čega je već u siječnju potražio novu sredinu.
Blackburn, koji ga je htio dovesti 2002., ponudio mu je probu, ali Ahn nije pristao na to, već je odmah tražio ugovor. Zbog toga je prihvatio ponudu njemačkog Duisburga, odlučan u namjeri da pokaže kako mu je mjesto u Europi. Ali ni tamo mu nije išlo. Odigrao je 12 utakmica i zabio dva gola, a Duisburg je na kraju sezone ispao iz lige.
To je označilo kraj Ahnove europske avanture i povratak u domovinu, gdje je potpisao za Suwon Bluewings. Nakon toga je igrao za Busan, a onda i tri godine u Kini, da bi kopačke o klin objesio u siječnju 2012. godine.
Na kraju puta, unatoč tome što je taj pogodak Italiji praktički uništio njegovu karijeru, nikada nije požalio.
"Kada pogledam unatrag, mijenjao bih cijelu karijeru samo za taj jedan gol. Uopće se ne kajem zbog toga, to je najponosniji trenutak u mojoj karijeri", rekao je Ahn godinama poslije.
Ostale priče iz našeg serijala "Odbrojavanje do SP-a" pročitajte OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....