Jednu stvar zapamti: život i penali lagani su samo kad ih izvodiš - u glavi! A s vrha moš samo doli...

Neko pametan je jednom reka da bi svako triba imat dvi domovine: jednu svoju i drugu Italiju.

I stvarno, ispalo je tako da si se od malih nogu drža te mudrosti i zavolija sve, baš sve šta ima bilo kakve veze s našim jadranskim susidom. Od lipe spize, televizije, pisama i samog jezika pa do sporta i onog najvažnijeg u ciloj priči - nogometa.

Još nisi bija za u školu te ‘88, kad su 31. ožujka na Poljud u goste došli "Azzurri" Azeglia Vicinija. Utakmica završava ka i tolike prijateljske - dosadno pomirljivih 1:1 - i nikad je se više ne bi sitija atroke o njoj pisa da u 53. minuti u igru nije uša debitant Paolo Maldini, tek 19-gidišnji sin Cesarea Maldinija za kojeg se ka i za sve sinove poznatih očeva govorilo da bi moga bit i bolji od staroga.

Dva koraka naprid, u ovo doba 1990. dopast će nas ista sudbina na Mundijalu u Italiji. I jednima i drugima kobni će bit penali, Sergio Goycochea i Maradonina Argentina. A dok se čekalo to tebi prvo Svjetsko, u Zagrebu se imala održat Eurovizija - Google zna, subota 5. svibnja - i ko će pobijedit nego Toto Cutugno pivajući o ujedinjenoj "Insieme" Europi. I kad u jesen ‘91 u četvrtom osnovne ka izborni predmet uzmeš talijanski učit ćete ga upravo uz njegove pisme. Naravno da se sicaš te učiteljice, Magdalena Nigoević se zvala a i danas se tako zove. Duga, smeđa kosa na valove i uvik je bila nasmijana pa su ti satovi bili pravo veselje. I evo ka da je sad, na radio bi vam pustila kazetu a vi bi gledajući u knjigu pivali onu svevremensku o pravom Talijanu.

"Lasciatemi cantare perché ne sono fiero, sono un italiano, un italiano vero..."

A u nogometu je bilo lipo i ponosno bit Talijan jer kroz cile devedesete Serie A je figurala ka sila, baš pojam. Sve šta valja igralo je na Čizmi, uz svoj talent kupovali bi kad i koga su tili i usput osvajali trofeje - oš Ligu prvaka, oš Kup Kupova oli UEFA - malo Milan, malo Juventus a ni ostali klubovi nisu bili puno slabiji. Doduše, jednako ka i Osimovi "Plavi" Euro ‘92 nisu vidili - SSSR u raspadu je bija bolji - a mi znate sve, suviše glupi da uz raspad ne bi još i ratovali. I tek tada, nakon neuspjeha su se sitili da imaju maga u liku Arriga Sacchija i da bi možda moga s reprezentacijom uradit isto šta i s Milanom.

Sam ih doveo do finala

Nisi se ni okrenija, došla je USA ‘94. Kako smo minjali zastavu i (lupeška) FIFA nas kasno primila ka novu članicu nije bilo "Vatrenih" pa smo morali birat za koga ćemo navijat. Dok su gotova svi u ulici bili za Romarija i Bebeta, tebi je bila draža Italija. Počelo je velikim iznenađenjem, 0:1 s Irskom u New Yorku - dobro, New Jerseyju, same thing - ali nekako su ipak prošli, jedva ka treći u grupi s Norveškom i Meksikom. A onda se ukazala Zlatna lopta ‘93, "Il Codin Divino" Roberto Baggio s dva gola u mriži jake Nigerije. I nije se tu zaustavija, dat će jedan iz nemogućeg kuta za pobjedu protiv Španjolske pa još dva u polufinalu s Bugarskom i doslovno ih sam odvest do Rose Bowla i finala s Brazilom.

"Non la posso dimenticare..."

A di ćeš zaboravit 17. srpnja, dakle na ovi dan samo šta nije bija petak nego jasno nedilja. Tada se satnica tv prijenosa još uvik rihtala po europskim željama pa se neka je srce lita igralo po zvizdanu, a u nas je to bilo navečer, osam uri kasnije. Puno opreza i dikoja šansa, Pagliucu spašava stativa, eno ga ljubi je... i tako unedogled, vječnih 0:0. Onda je u nika doba nestalo struje, pripali se posve da ćete propustit ono najbolje ali ipak se vratila i dramu ste mogli odgledat do kraja. Jesu, zajebali su i Baresi i Massaro prije njega, samo eto, njima to niko i ne konta, zadnji ko falije je uvik glavni krivac.

"I rigori li sbaglia solo chi ha il coraggio di tirarli."

E, da... penal more falit samo onaj ko ga ima hrabrosti i pucat. Zvuči budistički mudro, ali ne i pretjerano utješno jer taj niz dramatičnih poraza nastavit će se još desetak stranica sve do Berlina 2006. i Fabija Grossa. Već u Engleskoj ‘96 Gianfranco Zola svoj elfer dodaje Kopkeu u ruke i ispadaju odma, a šta tek reć za ‘98 i Francuze. Nakon odlične sezone u Bologni Maldini Senior je uz Vierija, Del Piera, Inzaghija poveja i Baggia da uskoči, da ih spasi ako zatriba. I tribalo je dobit domaćina u četvrtfinalu na Stade de Franceu ali jebiga, sve se opet srušilo na penale, uz dvi kapi ironije jer ovi put kriv je bija Di Biagio.

S vrha moš samo doli

I tako redom, sportske nepravde, gorke pilule za progucat jedna teža od druge: Trezeguet i preokret u finalu Eura 2000, oružana pljačka u Koreji 2002. i za desert 2:2 skandinavka Švedske i Danske za rani odlazak iz Portugala 2004. Ali kažem, Fortuna se odužila i donila im slapove sriće - evo prije okruglih dvadeset - u onom trileru sa Zidaneom i Materazzijem u glavnim ulogama.

Razumi se, na penale.

Bile su to RAI Uno, RAI Due godine kad bi nediljom iza ručka išla ona emisija "Quelli che il calcio..." i talijanski glasna, pomalo i kreštava Simona Ventura. Onda popodne od 18 h simpatični debeljko Giampiero Galeazzi i pregled kola u "90º minuto" i još prije spavanja puste analize u "La Domenica Sportiva". I kako to već bude, s vrha moš samo doli, baš tada im je počeja tamnit sjaj, izbija je Calciopoli i "nogometna NBA" je počela krolavat. A bome i tvoj interes za nju, još koju sezonu da si pratija i kad je Maldini 31. svibnja 2009. otiša u penziju prista si obadavat, više te nije bilo briga. Ni sami "Azzurri" nisu bolje prošli, mada je tu i finale Eura 2012 i osvojen virusni 2020, sve ti je to ostalo u magli, slabo i nedovoljno kad ih nema nigdi na Svjetskom.

A nema i to treći Mundijal zaredom, šta je do jučer bilo nezamislivo, prava blasfemija. Mogli su i morali otić u Ameriku ovo lito na radost svojih brojnih iseljenika tamo, ali izbacili ih "Zmajevi", naši istočni susidi.

Na penale, kako drugačije.

I kad na sve ovo iznad dodaš World Cup finale koje nas čeka i kad znaš di se igra... eto me opet u ljutoj nostalgiji. Možda se priča ponovi, možda će odlučivat "rigori" i onaj nesritnik koji falije zadnji zauvik nosit križ koji Baggio i danas nosi.

"Lo sogno ancora..."

A dok smo bili dica i gledali USA ‘94 mislili smo da nema ništa lakše od toga nego zabit gol iz penala. I shvatit ćemo tek posli - ka mnoge stvari u životu, ka i život sam - penal je lagan samo kad ga izvodiš u glavi.