Prije nego što je Svjetsko prvenstvo postalo najveći sportski događaj na planetu, bio je tek hrabra ideja i jedno dugo putovanje preko Atlantika. Prije milijardi gledatelja, marketinga, televizijskih prava i zvjezdanih statusa, postojao je samo jedan brod i 13 reprezentacija koje još nisu ni slutile da sudjeluju u stvaranju nogometne povijesti. Ljeto 1930. nije mirisalo na spektakl, više na avanturu.
Naime, kada je FIFA osnovana 1904. godine, činilo se da će nogomet zauvijek ostati samo europska igra. Organizacija je brojila tek sedam članica, sve redom iz Europe, a međunarodne utakmice bile su rijetkost rezervirana za aristokraciju, studente i entuzijaste. No tijekom sljedećih dvadesetak godina nogomet je počeo prerastati vlastite granice. Olimpijski turnir 1924. godine pokazao je da igra više ne pripada samo Starom kontinentu. Urugvaj je u Parizu osvojio zlato i oduševio Europu tehnikom, ritmom i elegancijom kakvu nitko dotad nije vidio. Četiri godine kasnije u Amsterdamu učinili su isto.
Ipak, olimpijski nogomet imao je ograničenje koje je FIFA sve teže mogla ignorirati: pravo nastupa imali su samo amateri. U vremenu kada se profesionalni nogomet ubrzano razvijao, posebno u Srednjoj Europi i Južnoj Americi, najbolji igrači svijeta često nisu mogli igrati najveći turnir.
Zato su Jules Rimet i Henri Delaunay sredinom dvadesetih počeli gurati ideju zasebnog svjetskog prvenstva, turnira otvorenog svima. Nakon godina pregovora i uvjeravanja, FIFA je 1928. donijela povijesnu odluku: dvije godine kasnije igrat će se prvo Svjetsko prvenstvo. Domaćin je postao Urugvaj.
Dugotrajno putovanje
Za mnoge u Europi to je zvučalo gotovo suludo. Putovanje je trajalo tjednima, letovi praktički nisu postojali, a odlazak u Južnu Ameriku značio je izbivanje s posla gotovo tri mjeseca. Igrači tada nisu bili milijunaši. Mnogi su radili kao činovnici, radnici ili službenici, a nogomet je često bio tek drugi život nakon radnog vremena. Zato je europski interes bio gotovo nepostojeći.
Italija, Španjolska, Nizozemska i Švedska odbile su nastup dijelom iz protesta jer nisu dobile domaćinstvo. Austrijanci, Mađari, Nijemci i Čehoslovaci nisu željeli riskirati golemo putovanje preko oceana. Engleska, tada ionako izvan FIFA-e zbog spora oko statusa amaterskih igrača, nije ni razmatrala dolazak. Prijetio je potpuni debakl.
A onda je priča prvog Mundijala dobila svoje najnevjerojatnije poglavlje.
Rumunjska gotovo da nije ni planirala otići u Urugvaj. Reprezentacija je postojala svega osam godina, zemlja nije imala ozbiljnu nogometnu tradiciju, a organizacija putovanja činila se nemogućom. No u lipnju 1930. na rumunjsko prijestolje dolazi Karlo II. - ekscentrični kralj, politički kontroverzan vladar i čovjek potpuno opsjednut nogometom.
Dok su drugi monarsi govorili o diplomaciji, vojsci ili ekonomiji, Karlo II. imao je drugačiji prioritet: odvesti Rumunjsku na Svjetsko prvenstvo. Vrijeme nije radilo u njegovu korist, jer je do početka turnira ostalo tek nešto više od mjesec dana, a Rumunjska još nije ni potvrdila nastup. Kao očiti ljubitelj nogometa, Karlo II. osobno se uključio u pregovore i samo tri dana prije isteka FIFA-inog roka osigurao dolazak svoje reprezentacije u Urugvaj. Tu ludilo tek počinje.
Kralj izbornik
Kralj je odmah amnestirao sve nogometaše suspendirane zbog raznih disciplinskih prekršaja, a zatim praktički preuzeo ulogu izbornika. Umjesto da sastav određuje Costel Rădulescu, momčad je u velikoj mjeri birao sam Karlo II.! No, tko je u to doba moga reći išta protiv kralja... Rădulescu nije imao izbora. Ni tu problemima i drami nije bilo kraja.
Okosnicu reprezentacije činili su igrači zaposleni u podružnici britanske naftne kompanije. Odlazak u Urugvaj značio je tromjesečno izbivanje s posla, a kompanija nije imala namjeru tolerirati nogometne avanture svojih zaposlenika. Igračima je jasno poručeno da ih po povratku možda više neće čekati radna mjesta. Karlo II. tada je posegnuo za metodom koju danas zvuči gotovo nestvarno. Nazvao je čelnike kompanije i zaprijetio zatvaranjem tvrtke ako igračima ne dopuste odlazak na Mundijal. Poruka je bila dovoljno jasna. Kompanija je popustila.
Tako su Rumunji 21. lipnja 1930. stigli u Genovu i ukrcali se na legendarni Conte Verde, brod koji će postati simbol prvog SP-a. Na njemu su već bili Jules Rimet, suci i dio organizatora turnira, a putem su se pridružili Francuzi, Belgijci i kasnije Brazilci.
Dok je luksuzni parobrod presijecao Atlantik, nogometna povijest stvarala se između paluba, salonskih prostorija i improviziranih treninga na otvorenom moru. Izbornik Rădulescu organizirao je treninge na jednoj od brodskih paluba, a prema legendi, vježbama se često priključivao i sam kralj Karlo II., nesposoban sakriti dječačko oduševljenje nogometom.
Rumunjska je u Montevideo stigla kao potpuni autsajder, ali već u prvoj utakmici ispisala je dio povijesti. Adalbert Deșu zabio je Peruu nakon samo pedesetak sekundi, a Rumunji su slavili 3:1 i ostvarili prvu pobjedu na svjetskim prvenstvima.
Nekoliko dana kasnije čekao ih je Urugvaj, momčad koja je tada bila ono što će desetljećima kasnije postati Brazil iz 1970. ili Španjolska iz 2010. Pred 90 tisuća gledatelja domaćin je slavio 4:0, ali poraz protiv kasnijih svjetskih prvaka nije imao okus tragedije. Rumunjska je već ostvarila svoje. Bila je tamo kada je sve počelo.
Prvi Mundijal na kraju je osvojio upravo Urugvaj, pobjedom 4:2 protiv Argentine u finalu na stadionu Centenario. No mnogo više od samog trofeja ostala je priča jednog gotovo nestvarnog vremena, doba kada su reprezentacije na SP putovale zajedno brodom, kada su kraljevi sastavljali momčadi i kada je nogomet još uvijek djelovao kao velika avantura i igra, a ne industrija.
Možda upravo zato priča o Rumunjskoj iz 1930. i danas ima gotovo mitski prizvuk. Teško je zamisliti da bi danas jedan kralj prijetio britanskoj naftnoj kompaniji samo zato da bi nekoliko nogometaša moglo otići na Svjetsko prvenstvo. A još je teže zamisliti da bi to uspjelo.
Ostale priče iz našeg serijala "Odbrojavanje do SP-a" pročitajte OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....