Splićani ne mogu bez sporta: eno Poljud uvijek pun, sve oko Hajduka se prati, svaki vikend trese se grad, bili Bijeli doma ili u gostima. Kako i ne bi, u ovakvom mjestu koje živi za sport.
Kad ono, istovremeno, ostale sportske dvorane i sportska borilišta zjape prazna na dan utakmica, zvuk škripanja tenisica po parketu odzvanja kroz puste stolice, a nakon kakvog dobrog poteza najglasniji aplauz stiže od trenera ili suigrača...
Kako se tako nešto dogodilo gradu koji se diči i voli isticati da je "najsportskiji", da ima najviše medaljaša olimpijaca po glavi stanovnika i ostale već ofucane fraze?
Bode oči taj nerazmjer Hajduka i drugih klubova i sportova, gdje je nestala publika košarke, vaterpola, ragbija, rukometa...?
Da se ne varamo, KK Split zna gdjekad napuniti Gripe, stvori se povremeno pompa i oko futsala, a reprezentacije probude onaj duh patriotizma i bez greške napune sjedalice u dvoranama, na stadionima i bazenima.
Ali, istina je da je sportska kultura u Splitu na niskim granama, u gradu koji bi trebao biti sinonim za sport i sportske uspjehe.
I kod onih najmlađih se vidi problem. Sve manje djece trenira, korona je zadala težak udarac klubovima, ali silazni trend postojao je i prije toga.
Tko je kriv? Djeca, mobiteli, roditelji, Vlada, infrastruktura, mediji... Tko nas sabotira?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....