Nekoć je bio 13. tenisač svijeta. Godine 2011. stigao je do četvrtfinala Australian Opena, a kasnije je dvaput pobijedio Rafaela Nadala. U finalu Umaga 2011. svladao je našeg Čilića, a za umaški turnir uvijek je govorio da mu je najdraži.
Aleksandr Dolgopolov (37) nedavno je dao opširan intervju njemačkom Der Speigelu, koji je prenio Večernji list, a mi ga donosimo u skraćenoj verziji:
"Ne mogu reći", kratko je odgovorio preko telefona na pitanje novinara gdje se trenutačno nalazi i što radi. Odbio je i videopoziv, iz sigurnosnih razloga. Kaže samo da ima jednu sobu s grijanjem i tušem. "Nešto što se ne podrazumijeva u ratno vrijeme", kaže bivši ukrajinski teniski profesionalac koji već tri godine sudjeluje u obrani svoje zemlje od ruske agresije.
Zbog ozljede zapešća, Dolgopolov je završio karijeru u proljeće 2021. godine. Hrvatski navijači su ga obožavali jer je uvijek rado, iz godine u godinu, dolazio na ATP turnir u Umag.
"Ovo mi je uvjerljivo najdraži turnir, obožavam Umag i Hrvatsku. Samo u Umagu možeš se okupati između mečeva, uživati u noćnom životu...", govorio je Dolgopolov koji je jednom i osvojio Umag, 2011. godine pobijedivši u finalu Marina Čilića. U karijeri je zaradio više od šest milijuna dolara, samo od nagrada na turnirima.
Sada je daleko od luksuza koji mu je nudio teniski svijet, gotovo četiri godine je vojnik.
Čim je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, Dolgopolov se dobrovoljno prijavio u vojsku. Kao pilot dronova pomagao je u koordinaciji ukrajinskih napada, našao se pod topničkom vatrom i strahovao za vlastiti život.
U velikom intervju za Der Spiegel otkrio je brojne šokantne stvari iz svoje svakodnevice.
DER SPIEGEL: Gospodine Dolgopolov, rat u vašoj domovini uskoro ulazi u četvrtu godinu i kraj mu se ne nazire. Što je ostalo od nekadašnjeg tenisača Dolgopolova?
Dolgopolov: Ne mnogo. Moj je život danas potpuno suprotan životu profesionalnog sportaša. I to ne samo zbog rata. Volio sam natjecanje, igranje pred publikom. Ne nedostaju mi treninzi, stalna putovanja ni ozljede.
DER SPIEGEL: Što vam nedostaje?
Dolgopolov: Unutarnji mir i dan bez vijesti o smrti djece, civila i suboraca. Teško je čeznuti za mirom kada nikada nisi znao kako je to izgubiti ga. Danas ne želim ništa više od mira.
DER SPIEGEL: Sanjate li ponekad bezbrižne dane iz teniske karijere?
Dolgopolov: Događa se, ali to ne mijenja moju novu stvarnost. Nije kao da se probudim iz sna i poželim biti negdje drugdje. Ili da me uzruja što je to bio samo san. Moraš se nositi s teškim vremenima. U suštini sam sretan što mogu braniti svoju zemlju.
DER SPIEGEL: Stotine ukrajinskih sportaša i trenera slijedili su primjer boksačke braće Vitalija i Vladimira Klička te podupiru ukrajinske oružane snage, mnogi i na prvoj crti bojišta. Jesu li vam i Kličkovi bili uzor?
Dolgopolov: Da. Oni su poznati Ukrajinci, veliki boksači, a Vitalij je gradonačelnik moga grada. Koriste svoju slavu i utjecaj kako bi govorili o Ukrajini i čine sve što mogu za opstanak naše zemlje.
DER SPIEGEL: Kada je Rusija u veljači 2022. napala Ukrajinu, vaša je karijera bila završena tek deset mjeseci. Tada ste s obitelji bili u Turskoj. Koliko ste dugo razmišljali hoćete li se pridružiti obrani zemlje?
Dolgopolov: Ne dugo. Savjest me vodila i govorila mi: Ovo sada moraš učiniti. Ali nisam imao nikakvo iskustvo s oružjem. Zato sam potražio najbližu streljanu u regiji Antalije. Slučajno sam ondje upoznao bivšeg vojnika turskih specijalnih snaga. Kad je čuo da se želim vratiti u Ukrajinu, tjedan dana učio me pucati.
DER SPIEGEL: I zatim ste se izravno uputili u Kijev?
Dolgopolov: Da. To je bilo teže nego što sam mislio, jer je grad tada bio napola okružen ruskom vojskom. Kupio sam pušku AR-15, maskirnu odjeću i zaštitni prsluk te se pridružio nekolicini prijatelja koji su već služili u Hersonu. Naučili su me osnovama vojne taktike, kretanju po nepoznatom terenu, bacanju granata i sličnim stvarima.
DER SPIEGEL: Što je vaša obitelj mislila o tome?
Dolgopolov: Bili su iznimno zabrinuti i pokušavali su me odgovoriti. Ali kad nešto odlučim, teško me je razuvjeriti.
DER SPIEGEL: Niste imali nikakvih sumnji?
Dolgopolov: Naravno da jesam. Bio sam nervozan i čuo sam za zločine koje je počinila ruska vojska. No kad više nije bilo povratka, sve je djelovalo manje strašno nego što sam očekivao. Situacija u Ukrajini bila je prijeteća, ali čovjek se navikne.
DER SPIEGEL: U usporedbi s prijašnjim životom profesionalnog tenisača, koja vam je bila najveća prilagodba?
Dolgopolov: Nedostatak komfora. Navikao sam na ugodan dom, hotele tijekom turnira, masaže, zdravu hranu. Planirao sam tako živjeti i nakon karijere. Nisam imao namjeru postati vojnik. Danas ponekad spavam u razrušenim kućama napuštenih sela, gdje je zahod rupa u zemlji i gdje ima žohara i miševa. U takvim trenucima zahvalan sam na svakoj sitnici. Jednom nam je starica na ulici dala grožđe. Bože, bilo je preukusno.
DER SPIEGEL: Kako vam danas izgledaju problemi iz vašeg prijašnjeg života?
Dolgopolov: Beznačajni, iako to nije iznenađenje. Nekad sam se uzrujavao kad bih izgubio meč. Bio je to moj posao, bilo mi je važno. Ali sport nije važan. To je samo igra. Kad ti pred očima suborcu otkine nogu, perspektiva života se potpuno promijeni. Nikome ne bih poželio takvo iskustvo.
DER SPIEGEL: Gotovo godinu dana bili ste raspoređeni kao pilot drona u postrojbi koja je podređena ukrajinskoj vojnoj obavještajnoj službi. Koji je bio vaš zadatak?
Dolgopolov: Prikupljanje informacija. Upravljali smo civilnim dronovima Mavic iza linija bojišta, snimali teren te rusko oružje i položaje. To je zapovjedništvu omogućilo da u stvarnom vremenu prati što se događa u borbenoj zoni i odredi ciljeve za topništvo.
DER SPIEGEL: Zvuči pomalo kao računalna igra.
Dolgopolov: Neprijatelj je često nevidljiv, skriva se negdje u daljini. Ali i dalje ga želiš ubiti jer on želi ubiti tebe.
DER SPIEGEL: Jeste li dronove koristili i za prijenos eksploziva?
Dolgopolov: Da, granata. No znalo se dogoditi da srušimo vlastite dronove. Ili da nas Rusi otkriju. Jednom me to gotovo koštalo života.
DER SPIEGEL: Što se dogodilo?
Dolgopolov: Krajem ljeta 2023. moja se postrojba kretala Zaporiškom regijom. Snimali smo teren dronom kada su nas iznenada zasuli minobacačkim granatama kalibra 120 milimetara. Skočili smo u rov, ali detonacije su bile sve bliže i jače, snažno su nas tresle. Morate razumjeti: ako granata tog kalibra padne na manje od osam metara od vas, može vam rastrgati utrobu.
DER SPIEGEL: Što ste učinili?
Dolgopolov: Vratili smo se do auta i napravili još nekoliko izviđačkih letova dronom. Ludo je kad sada razmišljam o tome.
DER SPIEGEL: Niste bili ozlijeđeni?
Dolgopolov: Ne ozbiljno. Svi smo imali potrese mozga od udarnih valova eksplozija. Imao sam jake glavobolje i bolove u ušima te sam tjedan dana proveo u bolnici. Ipak, imali smo nevjerojatnu sreću.
DER SPIEGEL: U takvim situacijama, pitate li se zašto sve to radite?
Dolgopolov: Ne. Znao sam da mogu biti ranjen ili čak poginuti prije nego što sam se prijavio.
DER SPIEGEL: Koliko se bojite smrti?
Dolgopolov: Iskreno, više se bojim da ću biti ranjen i da ću morati živjeti kao invalid. Kad bih mogao birati, radije bih bio mrtav.
DER SPIEGEL: Zašto?
Dolgopolov: Imao sam sjajnu karijeru, dobar život, uvijek sam bio aktivan i još sam u dobroj fizičkoj formi. Preživljavanje kao invalid nije moja ideja ispunjenog života.
DER SPIEGEL: Jeste li se pripremili za slučaj da vam se nešto dogodi?
Dolgopolov: Sve sam dogovorio s obitelji. Moja imovina je sređena.
DER SPIEGEL: Je li vam novac danas manje važan kad u svakom trenutku možete poginuti?
Dolgopolov: I dalje je važan, čak i više u ratu. Može učiniti život podnošljivijim. Možete unajmiti bolje opremljen stan na mjestu rasporeda, mogu si priuštiti bolje dronove, kvalitetnije gorivo za auto.
DER SPIEGEL: Godinama ste igrali tenis na najvišoj razini. Koliko vam to iskustvo danas pomaže kao vojniku?
Dolgopolov: Tenis me pripremio za rat. Vještine koje su potrebne sportašu i vojniku slične su: moraš brzo reagirati, koncentrirati se i prilagođavati novim situacijama.
DER SPIEGEL: Dvaput ste pobijedili Rafaela Nadala, 2014. u Indian Wellsu i 2015. u Londonu. Jeste li iz tih mečeva naučili nešto što danas možete primijeniti?
Dolgopolov: Kako ostati smiren u odlučujućem trenutku. U mečevima protiv Nadala najveći izazov bio je ostati hladne glave i igrati svoju igru do samog kraja, neposredno prije pobjede, kad adrenalin kola tijelom. Za to je potrebno povjerenje u vlastitu snagu i ne smiješ dopustiti nervozi da te savlada.
DER SPIEGEL: Trik je ne razmišljati?
Dolgopolov: To je tanka linija. Ne možeš potpuno isključiti misli. Moraš procijeniti kako igraš, što riskiraš i kada, te u koje udarce trenutno imaš povjerenja. S druge strane, što meč dulje traje, to je manje stvar psihologije, a više fizičke izdržljivosti. (...)
DER SPIEGEL: Koliko ste suboraca dosad izgubili?
Dolgopolov: Manje od sto, ali to su ljudi s kojima sam blisko surađivao i koje sam volio.
DER SPIEGEL: Kako se nosite s tim?
Dolgopolov: Ne postoji recept; moraš naučiti živjeti s boli. Nakon nekog vremena otvrdneš i to te manje pogađa. Jedan zapovjednik mi je savjetovao da se ne vežem previše za suborce kako bi gubitak bio podnošljiviji.
DER SPIEGEL: Osjećate li potrebu za osvetom?
Dolgopolov: Naravno. Osjećaš prazninu i bijes prema neprijatelju. Želiš raditi bolje, osvetiti se, ubiti neprijatelja. To je smisao rata. Ali to ne vraća izgubljene ljude. I što rat dulje traje, više ljudi umire.
DER SPIEGEL: Kako vas je rat promijenio?
Dolgopolov: Postao sam ozbiljniji i izgubio sam lakoću koju sam prije imao. Ne znam hoće li se ikada vratiti. Osim toga, rat me učinio agresivnijim.
DER SPIEGEL: Na koji način?
Dolgopolov: Ako mi netko kaže nešto glupo na ulici ili na internetu, reagiram jače nego prije. Brzo se razljutim. Vjerojatno su mi živci istrošeni od svih operacija, nemam drugo objašnjenje. (...)
DER SPIEGEL: Što očekujete od američkog predsjednika Donalda Trumpa?
Dolgopolov: Da će SAD poslati dodatnu vojnu opremu. S druge strane, Trump je nepredvidiv. To me brine. Bez SAD-a uz nas, dugoročno će biti teško suprotstaviti se Rusiji.
DER SPIEGEL: Jedan od glavnih problema je manjak ljudstva u ukrajinskim oružanim snagama. SAD je stoga predložio snižavanje dobi za vojnu službu s 25 na 18 godina.
Dolgopolov: Ta je ideja besmislena i ne bi riješila problem ljudstva. Naprotiv: mladići bi bili topovsko meso, spalili bismo budućnost naše zemlje. Prije nego što regrutiramo mlade, trebamo više oružja. I trebamo bolje obučavati ljude. (...)
DER SPIEGEL: Kakvi su vam planovi za budućnost?
Dolgopolov: Otkad sam vojnik, više ne planiram puno. Naučio sam živjeti iz dana u dan, jer se u svakom trenutku može dogoditi bilo što. Trenutačno samo želim preživjeti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....