Kada se spomene hrvatski nogomet, to se obično veže uz dva grada – Split i Zagreb – te dva kluba, Hajduk i Dinamo, eventualno još i Rijeku. No, takve su površnosti, kao i većina onoga što dođe na prvu loptu, potpuno pogrešne. Zadar! Zadar je prijestolnica i prvostolnica hrvatskog nogometa, ma koliko to meni kao Šibenčaninu bilo teško priznati.
A teško je to priznati i njima samima. Grad košarke, Pina Giergije i Krešimira Ćosića, onaj Zadar koji je 1986. godine napravio nemoguće pobijedivši u majstorici najjaču Cibonu u povijesti predvođenu strašnim Draženom, ni sam sebe ne prepoznaje niti cijeni kao veliku nogometnu priču. A trebao bi. Jer, što bi hrvatski nogomet i reprezentacija danas bili bez Dade Prše, Šime Vrsaljka, čudesnih Danijela Subašića i Dominika Livakovića te, naposljetku, Luke Modrića?
Odbijen u Splitu, prepoznat u Zagrebu
Luka je bio malac kojeg je njegov prvi trener i mentor iz Zadra, Tomislav Bašić, doveo u Split. No, u Hajduku su ga odbili uz riječi: "Malešan je i slabušan! Neka dođe za šest miseci!" Tomo Bašić je dobro znao što to "dođi sutra" znači, pa je iz dišpeta odveo malog u Zagreb, u Dinamo kod Mamića. Zdravko je svakakav, ali nije glup. Znao je da se igrači ne kupuju na kilograme i metre, nego po "onom nečemu" što imaju u sebi, a što je Bašić prepoznao u dječaku. Vjerovao je Tomi na riječ i odmah, na neviđeno, potpisao stipendiju. To će mu povjerenje poslije donijeti milijune, ali to je već neka druga priča.
Mali ratni izbjeglica sa samo 15 godina došao je u Zagreb s ocem Stipom i majkom Radojkom. Prethodno su osam ili devet godina, kao i brojni drugi prognanici, proveli živeći po sobama zadarskih hotela "Kolovare" i "Iž". Iz rodnih Modrića kod Zatona Obrovačkog srpske su ih paravojne postrojbe protjerale 1991. godine, nakon što su nedaleko od kućnog praga ubile njegova djeda Luku dok je mirno čuvao koze.
Iste one koze koje je u prevelikoj djedovoj jakni čuvao i petogodišnji Lukica, slučajno snimljen na nekoliko sekundi. Snimatelj Pavle Balenović na Velebitu je kamerom tražio vukove, a snimio je dijete koje je već tada, u tom kaputu, preuzelo na sebe puno veću odgovornost nego što je moglo nositi. Ta slika dječaka koji je uvijek ispred svojih godina i iznad svoje veličine, pazeći da ne ide "malen ispod zvijezda", postat će viralna.
Postat će sinonim za njega, ali i za Hrvatsku – zemlju s manje od četiri milijuna stanovnika koja igra finala Svjetskih prvenstava i Lige nacija. Malu, ponosnu državu koja je samu sebe stvorila u ratu jer se, kako je to rekao američki ministar obrane William Perry, borila iznad vlastitih mogućnosti i udarala iznad svoje kategorije.
Čeličenje na posudbama i eksplozija u Dinamu
Nogometni šegrt Hlapić, malen kao lakat, koji je jedva virio iz prevelikog dresa, i u Zagrebu je dočekan s podcjenjivanjem. Vrlo je brzo poslan u Bosnu i Hercegovinu, u Zrinjski iz Mostara. No, noge navikle na izbjegavanje oštrih velebitskih grebena lako su se nosile s grubim kostolomcima s bosanskih travnjaka. Bio je brži od njih, a još brža bila je njegova lopta, koja mu se lijepila za nogu. Na batine se nije obazirao; valjda je imao na umu riječi pokojnog djeda, koje je i Kikaš govorio Potrci: "Kali se, sinko, i zanat peci". Brzo je postao ljubimac navijača i osvojio trofej "Filip Šunjić Pipa" za najboljeg igrača momčadi.
Nakon Mostara uslijedila je nova posudba u Inter iz Zaprešića kod trenera Čečija Bogdana. On s Lukicom u ekipi sezone 2004./2005. stvara "malog diva iz predgrađa" i vodi ga prema vrhu ljestvice. Iz Dinama ga zbog toga povlače već u siječnju 2005. godine. I oni su, kao i svi dotad, pogriješili u procjeni. Modri su te godine završili u "Ligi za bedaka", a Inter je bez Modrića (ali zahvaljujući njemu) završio drugi, odmah iza Hajduka. Da je Luka ostao, uz Ćorluku i vratara Šarliju sigurno bi bili prvaci. Dinamo je ostvario povijesno najgori rezultat, ali je već iduće sezone s Modrićem pomeo sve i započeo dugogodišnju dominaciju hrvatskim nogometom.
Basel 2006. i povijesni susret s Messijem
Ta 2006. godina važna je jer je naš glavni junak tada izišao na međunarodnu scenu, debitiravši u dresu s brojem 14 protiv Argentine u Baselu. S druge strane bio je još jedan mladić u prevelikom dresu koji će u desetljećima što dolaze također pisati povijest – Leo Messi. On je tog 1. ožujka postigao svoj prvi gol za Argentinu, a s Lukom će se poslije – kao djed Kikaš sa Škiljom iz Zagvozda – nadmetati po stadionima cijeloga svijeta, od Barcelone i Madrida do Rusije i Katara.
Modrićeva Hrvatska isprašila je Messijevu Argentinu 2018. godine s 3:0. Luka je postigao gol, vodeći reprezentaciju do povijesnog srebra, titule najboljeg igrača SP-a i Zlatne lopte, koju je uzeo ispred nosa vječnom dvojcu Messi – Ronaldo. Messi je uzvratio istim rezultatom četiri godine kasnije u Kataru, vodeći Argentinu do titule svjetskog prvaka.
Od ‘najgoreg pojačanja‘ do kralja Madrida
Da je slabušan i da neće uspjeti – baš kao što su to u pjesmi "Osamdesete" Gibonniju proricali splitski "lapani" – slagali su se i "mudraci" iz engleske Premier lige. Modrić je tamo stigao 2008. godine na legendarni White Hart Lane za tada rekordnih 21 milijun eura. Pozlatila se Maminju vjera u intuiciju Tome Bašića. Stigao je na inzistiranje Juandea Ramosa, koji je zbog slabih rezultata brzo dobio otkaz, a naslijedio ga je Harry Redknapp. On je hrvatskom maestru pronašao mjesto koje je preporodilo i njega i Tottenham – prebacio ga je s lijevog krila u sredinu. Tamo je postao srce i duša momčadi, vodeći Spurse do Lige prvaka. Redknapp je poslije govorio da je u njemu vidio kontrolu igre u rangu legendi poput Cruyffa, Scholesa i Xavija.
Naravno, većina Hrvata, koji su nogometni stručnjaci od rođenja, na to se smijala. Tvrdili su da ne vrijedi ni pola tog novca i da transfer može zahvaliti samo Mamiću i predsjedniku Tottenhama Levyju, ne videći u njemu nogometnu genijalnost, nego tek igrača koji "dodaje prvom do sebe". Hajdukovci mu nikad nisu oprostili što je kao Dalmatinac izabrao Dinamo, a svi ostali teško su podnosili uspjeh koji je tek dolazio. Najprije mu nisu dali u Chelsea, kamo ga je Carlo Ancelotti htio dovesti 2011., niti u Manchester United, gdje ga je Sir Alex Ferguson vidio kao zamjenu za Scholesa. Na kraju su ga prodali Real Madridu za 35 milijuna eura.
Inzistirao je José Mourinho, koji je predsjedniku Florentinu Pérezu rekao da plati koliko god treba jer će mu se pozlatiti svaki cent. Ipak, navijači i mediji u početku su ga proglasili "najgorim pojačanjem sezone". Mourinho ga je branio: "Dajte mu vremena! Zaljubit ćete se u njegov talent!". To se i dogodilo u proljeće nakon pogotka Manchester Unitedu na Old Traffordu u osmini finala Lige prvaka. Taj je pehar Luka s kraljevskim klubom osvojio čak šest puta, dodavši tome ukupno 28 trofeja, čime je postao najtrofejniji igrač u povijesti najvećeg kluba na svijetu. Nije loše za tipa koji "dodaje prvom do sebe", zar ne?
Mit o vječnim gubitnicima je srušen
Unatoč onoj izreci da nitko nije prorok u vlastitom selu, Modrić je uspio kupiti ljubav cijele Hrvatske, ponajviše zahvaljujući nadrealnom srebru u Rusiji 2018. godine. Točno 20 godina nakon mitske bronce iz Francuske, Hrvatska je ponovno dotaknula nebo zahvaljujući "malom čarobnjaku" iz Zatona Obrovačkog, kojeg su svi prihvatili kao prirodnog vođu.
Nakon Rusije stigla je bronca u Kataru pa srebro u Ligi nacija. Hrvatima je postalo normalno pobjeđivati Argentinu, Brazil, Francusku ili Španjolsku, vraćati se iz minusa i prolaziti na jedanaesterce. Simbol tog uspjeha ostao je Lukita. Igrač s kojim se Hrvatska identificirala – malen kao i ona, ali ponosan i odlučan dokazati da može biti ravnopravan najvećima. S njim se Hrvatska emancipirala od balkanskog nasljeđa vječitih gubitnika koji su "umirali u ljepoti", ali i ispadali na prvoj stepenici.
S Lukom je Hrvatska, za razliku od drugih postjugoslavenskih država, navikla na pobjede i počela sebe doživljavati europskom. Bez obzira na ono čuveno "ne sjećam se" na suđenju Zdravku Mamiću u Osijeku, kada je promijenio dijelove iskaza o datumima potpisivanja aneksa ugovora, to vrijeme od prije dvadeset godina najbolje svjedoči koliko se Hrvatska u međuvremenu promijenila, osobito nakon ulaska u EU. Dovoljna je činjenica da je Mamić iz nje silom prilika otišao. Doduše, ne zahvaljujući Modrićevu svjedočenju, ali ne možemo ni od njega tražiti baš sve. Jer da je tako, bio bi, pored svega, još i Sveti Luka, a to bi ipak bilo malo previše.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....