Posebno je veselo ovih dana u Varošu. Župa sv. Križa slavi 400. obljetnicu, a povodom tog rođendana, u crkvi se održala konferencija pod nazivom "Duhovnost u profesionalnom sportu".
Nakon svete mise, mikrofon u ruke su uzeli; Ivan Rakitić, Anđelo Šetka, Petar Metličić i Ante Grgurević, koji su s publikom podijelili svoja iskustva o ulozi vjere i duhovnosti u sportu.
Sve je prošlo u ležernom tonu, zasluge za to sigurno idu i voditeljici Mirti Šurjak. Otvorili su se naši sportaši, a vjerujemo kako će njihova svjedočanstva i savjeti pomoći onim mlađima koji sanjanju njihove sportske karijere, ali i svima nama, jer rečeno se može primijeniti u svim sferama života. Neke detalje smo već otkrili, ali ovaj put ćemo se raspisati za one koji nisu bili.
Led je probio naš proslavljeni košarkaš, koji je onim najmlađima u publici poslao posebnu poruku. Nema prečica. Samo rad.
- Bez velike žrtve i odricanja za bilo što u životu, ne možeš se ostvariti. To je bio moj moto, vodilja, kako prije, tako i sada. To je u ono što vjerujem. Profesionalni sport je pun iskušenja i izazova, a tu ne mislim samo na rezultat, koji se vidi vani. Unutrašnjost sportaša je najteža, treba ostvariti ravnotežu, mir, posebno je teško u vremenima kad ne ide dobro. A nema sportaša koji nije imao krize svog puta i odabira i onoga što je. Tu nam uvelike pomaže odnos s Bogom, koji daje stabilnost i samopouzdanje da i u teškim vremenima ostanemo na pravom putu – jasno će Ante Grgurević.
Bog psiholog
Koliko je bilo tih kriza?
- Puno. Iz ovog kuta sada, shvatim da mi je to i trebalo, koliko god je bilo teško, ali momenti u kojima ne ide, u kojima vas drugi ne vide kao dobrog u vašem poslu, kad vas netko od trenera ne voli i slično, to su trenuci koji vas izgrađuju.
Anđelo Šetka, naš proslavljeni vaterpolist dao je dobru ideju svim roditeljima koji su možda u muci kako svoju djecu ‘natjerati‘ u crkvu.
- Mene su kao malog tjerali, bilo je uvijek ‘ajde, ajde‘, ali sa svojim sinom imam običaj da svaku nedjelju idemo u drugu crkvu, pa na Rivu na sladoled, kako bi mu bilo zanimljivije. No, ova u Varošu mi je najdraža, tu sam odrastao i nema mi ljepše.
Priznao je da mu je baš Bog bio sportski psiholog.
- Danas su ti psiholozi u sportu jako česti. U moje vrijeme nije bilo toga, bili smo prepušteni sami sebi, pa mi je upravo Bog bio psiholog. Nekad bih se ljutio u tom razgovoru s njim, svađao se, ali uvijek bi bio zahvalan. Tražio bih, ali nikad ne bih zaboravio što imam. ‘Bože, ako može to i to, ako ne, i dalje sam sretan s ovim što imam‘, uglavnom je tako bilo.
Šetka je mladima poslao i jednu važnu poruku:
- Danas je puno teže mladim ljudima. Sve im je dostupno preko ekrana, zaslijepljeni su blještavilom. Vide olimpijsku ili svjetsku medalju i to im je cilj, samo vrhunski rezultati, a misle da je to lagan put. Djeca trebaju biti u sportu, uživati, neovisno hoće li u njemu uspjeti ili ne.
Lako je kad ide...
Pozorno su slušali i mladi i stari, i muško i žensko, a sigurno su zapamtili i savjete Petra Metličića.
- Mi se sportaši uvijek za nešto molimo. Ali, nikad nisam tražio Boga da mi dadne snage da pobijedim, već da budem jak u porazu. I naravno, osnovno je zdravlje, jer znate koliko je to bitno u ovom poslu. No, lako je biti sretan i zahvalan kada vam ide dobro, treba biti takav kada ne ide sve po planu.
Jeste li imali i duhovne suputnike u reprezentaciji ili drugi nisu bili toliko u vjeri, poput vas?
- Uglavnom su bili. Većina momaka, ali nismo mi to previše pokazivali. Po meni vjeru ne treba pokazivati i pravit se važan, jer mislim da je bolje da taj intiman odnos s Bogom držite u sebi.
Šećer na kraju bio je Ivan Rakitić koji je unatoč boli u leđima, stisnuo zube i došao u crkvu svjedočiti svoju vjeru.
- Velika mi je čast što sam dobio poziv da mogu biti ovdje, uz ove legende. Od prvog dana kad smo došli u Split, moja obitelj i ja, sve nam je dobro. Što se leđa tiče, to je trenutna bol, proći će, ali uz druženje je uvijek lakše - počeo je Raketa pa dodao što njemu znači Bog.
- Mene je obitelj naučila od malena da ne tražim, već da zahvaljujem. Tako sam nastavio i danas, imam sve što trebam u životu, dao mi je Bog mogućnost da s 37 godina radim ono što najviše volim, da ostanem u nogometu. Dao mi je da branim boje hrvatskog dresa, najljepšeg dresa na svijetu i da na neki mali način vratim tu radost dragim ljudima, našim navijačima. Volim u crkvu doći i samo reći ‘Hvala dragi Bože‘. Imam fantastičnu obitelj, ženu, djecu... Svi zajedno se molimo, malo na hrvatskom, malo na španjolskom. Nije bitno, Bog čuje na svim jezicima.
‘Raquel me inspirirala‘
Kako kćeri doživljavaju vjeru?
- Nekad one same znaju reći prije spavanja: ‘tata, moramo se pomolit‘. Lijepo mi je vidjeti da nešto važno što su mene učili, sada vidim i na svojoj djeci.
Rođeni ste u Švicarskoj, odgajani u katoličkom duhu, a kako je na vas utjecao i odlazak u Španjolsku?
- Nije ništa slučajno u životu. Sretan sam što moja žena dolazi iz obitelji koja je jako vezana za crkvu i vjeru, od prvog dana smo se razumjeli. Svi mi volimo proći svašta u sportskoj karijeri, ali snagu vadite iz privatnog života i obitelji. Raquel me inspirirala da ostanem na ovom putu.
Koliko je bilo vjere i Boga u onoj medalji iz Rusije?
- Morate vjerovati, u sportu je sve moguće. Ali da, ta zajednička vjera cijele reprezentacije je posebna snaga u tim najtežim trenucima. Kad god bi mogli, išli bi zajedno i na misu. Mislim da je Bog na tom uspjehu napravio jedno čudo, ali ne samo za naš narod, već da cijelom svijetu pokažemo tko je, gdje je i što je Hrvatska.
Na tu temu, Šetka je dodao:
- Koliko smo mi zapravo mali kad gledate kartu, a koliko velikih sportaša imamo. Taj Bog nas je pogledao i dao enormnu snagu da iz male države budemo prkosni i uspješni.
Znate li koliko ste cijeloj naciji donijeli sreće?
- Kao što sam rekao, imali smo sreće da branimo taj kockasti dres i željeli smo dati nešto našem narodu. I znamo da nas tamo nije bilo samo 22, uz izbornika i stožer, svi smo zajedno nastupali u Rusiji. Mi jesmo imali tu čast da obučemo dres, ali to je uspjeh cijele nacije - nastavio je Raketa.
Jeste li se ikad zajedno molili kao reprezentacija?
- Nismo se molili u svlačionici, ali uvijek smo imali organiziranu misu dan, dva prije utakmice. To je uvedeno još u vrijeme Nike Kovača i uvijek kad bi imali priliku, svi bi rado otišli na misu.
Voditeljica Mirta Šurjak, za kraj je upitala:
Molite li se, kao i ostali navijači, da Hajduk konačno bude prvak?
- Dodat ću i ja svoje molitve, ha-ha... Potrudit ćemo se ne samo da budemo prvaci, već da se klub vrati na tu staru slavu i da cijela Dalmacija bude sretnija zbog Hajduka - otkrio je Ivan Rakitić.
Eto, lijepo je vidjeti i čuti takve face hrvatskog, ali i svjetsko sporta, kako pričaju o važnosti vjere u svom životu, na terenu i van njega. Vjerujemo kako će mnogima dobro doći spomenuti savjeti. Što se tiče događanja povodom velike obljetnice u crkvi u Varošu, ovo je tek prvi od mnogih zanimljivih dana koji nas očekuju. Bit će tu utakmica, predavanja, radionica, pa i koncerta, a detaljni program možete pogledati OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....