I dalje vrtimo vremeplov svjetskih prvenstava. I evo nas u 2002. godini. Sjećate se? Japan i Južna Koreja bili su domaćini. Brazil je bio svjetski prvak nakon što je u finalu pobijedio Njemačku. A treći? Niste valjda zaboravili? Bila je to i ostala jedna od najneobičnijih priča u bogatoj povijesti Mundijala. Treće mjesto pripalo je Turskoj.
U borbi za broncu svladali su upravo domaćina Južnu Koreju. Bio je to dvoboj kakav će se teško ikad više ponoviti. S 3:2 slavili su Turci, a umjesto ludog slavlja zbog prve osvojene medalje, zagrlili su se s Korejcima i zajedno slavili. Nisu zaboravili prijateljstvo dvaju naroda koje seže još iz Korejskog rata.
Korejsko su navijači mahali turskim zastavama na tribinama. Navijači su zajedno slavili golove obje momčadi. Turski igrači plakali su na terenu zbog neviđene atmosfere u kojoj se odigrala ova utakmica. Ipak, netko je morao pobijediti i bili su to Turci predvođeni izbornikom Senolom Gunesom.
Vratimo li se korak unatrag, Turska je u polufinalu igrala protiv Brazila. I dan – danas uvjereni su Turci da su u tom dvoboju mogli i morali pobijediti. Nisu se prepali (pre)moćnog brazilskog stroja predvođenog Ronaldom, Rivaldom, Robertom Carlosom i društvom. Štoviše, imali su svoje prilike, mogli zabiti pogodak. Fizički su bili na visokom nivou što je zapravo iznenadilo poslovično lepršave Brazilce. Turci su ulazili “u meso” jer su shvatili da se s takvim protivnikom nadigravati ne mogu. Nisu se ni raspali pod pritiskom. Ranije nikada nisu dospjeli toliko daleko na nekom svjetskom prvenstvu. No, Brazil je odnio i drugu pobjedu nad Turskom. Nakon skupine, bolji su za gol bili u polufinalu. Nakon greške Rustua, zabio je neumoljivi Ronaldo.
Ulična banda
Turska reprezentacije iz 2002. bila je istinski “underdog”. I to u eri zvjezdanih momčadi Brazila, Njemačke, Italije... Prava romantika. A oni su na turnir došli bez ijedne zvijezde. Na papiru ta družina nije izgledala nešto posebno.
Skupinu su uspjeli proći s četiri boda. Pobjeda, remi i poraz. Svladao ih je Brazil. Remizirali su s Kostarikom (1:1) i pobijedili Kinu s 3:0. Značilo je to osminu finala i ogled s još jednim domaćinom Japanom. Gol je bio dovoljan, završilo je 1:0 i Turci su prošli dalje.
Euforija se već tada dobrano zakuhala. Sljedeći protivnik bio je Senegal, momčad koju se ipak dalo pobijediti. Rezultat, pogađate, opet 1:0. I Turci marširaju dalje. I onda taj već spomenuti okršaj s Brazilom u kojemu su mogli pobijediti. Mogli su, ali nisu. No, zato jesu u borbi za broncu kada je najviše trebalo.
Prisjetiti se samo nekih od kultnih imena. Prave nogometne ikone: Rustu Recber, Emre Asik, Okan Buruk, Hakan Sukur, Nihat Kahveci, Umit Davala, Emre Belozoglu...
Većina ih je igrala u turskom prvenstvu, u tamošnjim velikanima Fenerbahčeu, Galatasarayu i Bešiktašu. Razvili su, stoga, nevjerojatno povezanost. Pisalo se tada da Turci igraju kao “ulična banda”. Uvjerili su sami sebi kako ih nitko na prvenstvu ne poštuje i odlučili se osvetiti za to. Veliku ulogu odigrao je i izbornik Gunes koji je “ložio” govoreći da igraju za domovinu i narod. Turska je na tom prvenstvu igrala daleko iznad svojih mogućnosti.
Poseban lik među njima bio je vratar Rustu Recber. Sjećate se lika kose svezane u rep s ratničkom maskom na licu. Bio mu je to svojevrsni ritual, a neki pretpostavljaju i zastrašivanje protivnika, iako je bio “samo” vratar. Nebrojeno je puta spasio svoju momčad na tom turniru. I danas se pamte njegove obrane protiv Japana, Senegala i Brazila kojima je ušao u legendu.
Istinski autsajder
Prvi među jednakima ipak je bio Hakan Sukur. Samo se on isticao kao kakva – takva zvijezda reprezentacije. Ali na tom Mundijalu igrao je užasno. Mediji su ga “gazili”, nije isporučio očekivano, ni blizu. Promašivao je zicere, izgledao sporo i mlako... A onda je zabio najbrži gol u povijesti svjetskih prvenstava. Bilo je to u utakmici za treće mjesto kada je zatresao mrežu nakon samo 11 sekundi. Rekord je to koji stoji i danas i teško će biti nadmašen.
Nešto manje poznata je priča o Ilhanu Mansizu. On se nakon nogometne karijere posvetio – pazite sad – umjetničkom klizanju. Pokušao je i izboriti nastup na Zimskim olimpijskim igrama.
Turke je, kako rekosmo, krasilo nevjerojatno zajedništvo. Kasnije su otkrili kako su prije utakmica zajedno molili i sjedili u tišini, slušali su domoljubne pjesme, izbjegavali medije prije utakmica. Izbornik im je nametnuo narativ da igraju za narod, pogotovo zato jer je Turska tih godina bila u ekonomskoj krizi. Velika je faca bio trener Gunes. On je na utakmicama umjesto odijela nosio trenirke.
Ispočetka su ga kritizirali kako izgleda neozbiljno, ali njegov modni izbor na koncu je postao pravi hit.
Te 2002. godine stekla je turska reprezentacija naklonost čitavog svijeta. Ljudi se lako zaljube u autsajdere, one koji su na papiru unaprijed otpisani. Momčad puna ratnika spremna poginuti jedan za drugoga. Tako su izgledali, tako su igrali. Taktički daleko od savršenstva, gledajući njihove utakmice nije se umiralo od ljepote, ali rezultat nije izostao. Turci su jedan od posljednjih istinskih autsajdera koji su se na najvećoj sceni probili gotovo do samog kraja.
Ostale priče iz našeg serijala "Odbrojavanje do SP-a" pročitajte OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....