Pisala je povijest našeg sporta, a danas daje nadu ovoj djeci: ‘Smijali su mi se, a svaki njihov pomak je moja medalja‘

Ima onih ljudi čija vas energija pokrene i nakon malog razgovora ili druženja. Jedna od takvih je svakako naša proslavljena judašica, Marijana Maja Mišković Hasanbegović. Žena, majka, kraljica. Maja je nekoć pisala našu povijest sporta na tatamiju: U Londonu 2012. je bila prva Hrvatica na Olimpijskim igrama, vlasnica je naslova na Grand Slamovima i Grand Kupovima, kao i europskih bronca, zlata s Mediteranskih igara... Možemo slobodno reći da je ova Splićanka gradila put za brojne druge hrvatske judašice.

Oni koji je poznaju, svjesni su da ni danas nema mira. Magistrica kineziologije majka je trojice sinova i trenerica u dva kluba: Tori Dugopolje za djecu redovnog razvoja i Yuki za osobe s invaliditetom. Upravo s klubom Juki, u kojem radi na Pazdigradu, ispisuje novu povijest, jer je Juki jedini takav klub na području Splitsko-dalmatinske županije i imaju veliku populaciju djece koja dolaze sa Šolte, Imotskog, Ciste Provo, Čiova, Trogira...

I mi smo zavirili na jedan njihov trening, srijedom, kad se okupljaju djeca i mladi s cerebralnom paralizom. Priznajemo, nismo očekivali da ćemo zateći toliko radosti, dobre energije, smijeha, ni da ćemo vidjeti ozbiljan rad onih koje često društvo zaboravlja.

Maja nam je otkrila kako i zašto se upustila u ovu priču. Ili bolje rečeno, kad je osjetila ovaj ‘poziv‘, jer rad s djecom s invaliditetom to uistinu i je.

- Sve je krenulo 2013., na Grand Prixu u Rijeci, dok smo još bila aktivni natjecatelj – počela je hrvatska olimpijka pa nastavila:

- Kolegica iz kluba u Velikoj Gorici je radila s djecom s cerebralnom paralizom, koja su me došla gledati. Osvojila sam medalju, a oni su me čekali nakon podjele na tribini i tada sam rekla da ću sigurno jednog dana raditi s takvom djecom. No, to je sve bila priča, iako sam znala da mi je takvo nešto želja, teško je bilo krenuti.

Bez podrške matičnog kluba

Kako ste probili taj led?

- Sin mi je krenuo u vrtić i u grupi su bila dva dječaka s cerebralnom paralizom, Max i Leon. Rekla sam mami tada da ne znam puno o tome, ali moja je želja bila raditi s njima. I tako sam krenula, zajedno s Anteom Ćurin, koja je ujedno predsjenica kluba Yuki.

Sjećate li se tog prvog treninga?

- Tada sam još bila u svom matičnom klubu (JK Student, op.a.). Rekli su mi da je lijepo to što radim, ali da bi bilo bolje da stvaram olimpijske prvake. A meni je svaki pomak i trening ove djece vrijedan olimpijske medalje. Svi su se smijali zbog toga. Nismo imali podršku pa sam osnovala svoj klub i sjećam se kako su mi se noge tresle i da sam razmišljala hoće li itko ući u dvoranu. Taj dječak koji je bio prvi je još uvijek tu na strunjači i njegov napredak je ogroman, ne samo u motoričkom aspektu, već i u socijalnom i društvenom.

Maja je željela naglasiti kako djece ne dolaze u udrugu, već u sportski klub.

- Oni su ravnopravni svojim vršnjacima bez poteškoća u razvoju i rade po svojim mogućnostima. Cilj nam je da pomičemo naše granice, ne trebamo gledati tuđe. Meni i mojoj djeci je rad s njima promijenio život.

Na koji način?

- Svaki dan mi je ispunjen. Iako mi mnogi kažu da se bavim rekreacijom, ali neka nazovu ovo kako god hoće. Mi toj djeci kad izađu iz kolica i kad im se ubrza puls, produžujemo život. Imam i zahvalnost prema roditeljima koji su s nama na strunjači. Da dobro radimo potvrđuje i podrška Ministarstva sporta i turizma, koje nam je olakšalo u nabavci opreme i rekvizita, što nam puno znači.

Spomenuli ste i svoja tri sina, kako oni ovo doživljavaju?

- Moj srednji sin je jednom pitao vjeroučiteljicu: ‘Zašto je Bog zločest?‘. Gospođa se zgrozila i pitala zašto tako misli, što mu je Bog učinio. Na to je moj sin odgovorio da tako misli jer mu nije jasno zašto je Bog stvorio djecu s cerebralnom paralizom, autizmom, slijepe... Kad je došao doma smo pričali o tome i pitao me kako ja gledam na to.

Anđeli

Što ste odgovorili?

- Oni anđeli koje vidimo na slikama, to su ova djeca, ovdje na zemlji. Preko njih mi činimo dobra djela, oni su već spašeni - lijepo će Maja.

Već smo spomenuli kako smo u dvorani osjetili jednu prekrasnu energiju. Zato što nema kukanja, plakanja ili jadanja. Uostalom, oni pomiču svoje granice, a pitanje je koliko ljudi bez poteškoća to radi svakodnevno.

- Puno njih ima kvalitetniji život nego njihovi vršnjaci bez poteškoća. Ne treba ih samosažalijevati i govoriti da su jadni. Ne, nisu jadni! Mi smo jadni, jer ne ispunimo svoj potencijal do kraja.

No, da ne bi pomislili kako je sve lako, Maja je priznala kako je baš prošle godine imala krizu.

- Bilo je poteškoća, ali izabrala sam da je ovo sigurno moj put. Nije lako jer ovdje nemate profita, zato vas mnogi i ne priznaju.

Kakvo je stanje s dvoranom za treniranje?

- U privatnom smo prostoru, gospodin koji iznajmljuje je izrazito korektan, ali najam je za ono čime se mi bavimo, jednostavno visok. Tražili smo da nam se ustupi neki adekvatni prostor, ali nismo dobili pozitivno rješenje. Nitko nema interesa i sluha za ovo, ali iako je teško nastojim graditi ono za što sam dobila poziv. Mali koracima i neću odustati. Kad čujem od roditelja da je dijete zadovoljno i sretno jer ide na trening. Ima li što ljepše?, zaključno će hrvatska prva judašica na olimpijskim igrama.

I te roditelje smo uhvatili na strunjači, koji su potvrdili sve što je Maja rekla. Mnoga djeca napreduju više na treningu juda nego na rehabilitaciji, a uz to su i dio sportskog kluba, što ih svakako veseli.

Kuže vas oni...

A da nema popuštanja, otkrio nam je trener Aleksandar Sopta, koji volontira u Yukiju.

- Kao i kod običnih sportaša, ima dana kad im se ništa ne da, ali ne smijete se prilagoditi tom njihovom raspoloženju. Ono što radim je da ih nastojim razgibat i ojačat kako bi u budućnosti spriječili teže oblike deformiteta. Cilj je da budu samostalni, da nisu vezani za kolica i roditelje.

Uspijevate u tome?

- Naravno, evo primjer Matea, koji je bio u potpunosti nepokretan, a danas može sam otići na toalet, u krevet i čak nešto skuhati. To je veliko olakšanje za roditelje. I nemojte da vas izgleda vara, jer oni vas shvaćaju i razume, u glavi su funkcionalni, znaju se šaliti, razume humor i imaju želje kao i drugi njihovi vršnjaci.

Spomenuli ste da ima dana kad im se ništa ne da, kakav recept tada koristite?

- Ovisi o osobi, sve je to individualno. Pripomognu i roditelji, a jedan od načina motivacije koji upotrebljavam s dvojicom blizanaca s kojima radim je da kažem da ćemo ići gledati ženske ako dobro odrade vježbe – sa smiješkom ja zaključio Aleksandar.

A sa smiješkom smo i mi izašli iz dvorane, uz doduše, upitnike nad glavom koje su nam postavili. Živimo li punim plućima i pomičemo li svoje granice? Ili pak samo svakodnevno preživljavamo bez nekog većeg cilja?