Sport oblikuje čovjeka na više načina. Nije važno jeste li ikad igrali profesionalno, imate li savršene mišiće ili medalje po zidovima, važnije je ono što se nauči na terenu, u dvorani, u bazenu. Sport uči disciplini, timskom radu, snalaženju kad ne ide po planu, dolasku do rješenja i izlasku iz zone komfora. To se poslije vidi i u svakodnevnom životu - u poslu, u odnosima, u stavu prema problemima. Jedan od važnih “učitelja” na tom putu su i treneri. No, čini se da im je danas teže nego ikad.
Ono što je prije desetak godina bilo sasvim normalno danas se često doživljava kao napad. Trener koji povisi ton - odmah je “agresivan” i “grub”. Naravno, treba jasno reći: fizičko nasilje, vrijeđanje i psovanje su za svaku osudu! Takvi primjeri ne uče djecu ničemu dobrom i udaljavaju ih od sporta.
Međutim, što je s onim trenerima koji djeci žele pomoći, koji viču jer žele da uspiju, koji pokušavaju izvući maksimum iz njih?
Danas se, čini se, reagira na svaku povišenu riječ. I malo je to čudno jer svi žele da dijete bude uspješno, ali ne žele da prođe put koji do uspjeha vodi. A kako dijete može razviti upornost, karakter i otpornost - ako ni u sportu ne smije doživjeti pritisak?
Kako povišeni tonovi doista utječu na djecu? Zašto ih treneri koriste i je li s današnjom djecom teže raditi nego prije? O tome smo razgovarali sa sportskom i dječjom psihologinjom, te s dvjema trenericama koje svakodnevno rade s djecom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....