Prije osam godina razgovarao sam s našim legendarnim vratarom Stipom Pletikosom, koji dan prije Uskrsa te 2018. godine. Pričali smo puna dva sata o svemu i svačemu, o vjeri i životu najviše, o nogometu najmanje.
U toj priči Pletikosa nije bio popularni nogometaš, vratar Hajduka i reprezentacije, bio je sin, suprug i otac, vjernik, bio je – dobar čovjek. Koji je želio biti još bolji.
Stipe mi je otvorio dušu, otvorio se do kraja, svima nama raširio vrata svog privatnog života, obitelji, svojih promišljanja, pustio nas i pozvao da zavirimo u njegovo srce. Učinio je to da bi nas ponukao na razmišljanja kao što je njega život prisilio da počne razmišljati o sebi, o svome životu.
Plete je morao proći osobne kalvarije na putu spoznaje samoga sebe i svoje vjere. Pročitajte ovo i razmislite. Uvijek možemo biti još bolji ljudi.
Evo što mi je tada rekao u razgovoru za naš list:
”To je početak moje prave vjere. Užasno mi je bilo preispitati samoga sebe, strašno me to morilo. Najteže je zagrebati samoga sebe, a najlakše za sve okriviti druge. Bilo mi je jako teško, iako će ljudima, možda, to zvučati čudno jer sam bio popularan, nogometaš, zaradio sam novac. U tom teškom razdoblju spoznao sam kakav sam u biti, koliko je tu loših stvari koje triban minjat, iako izvana ta slika ljudima nije tako izgledala.
Kažu da ste sam sebi najveći kritičar.
”Takav san bija u nogometu, takav san i u životu. Kad nešto naumim učinit ću sve da to i ostvarim. Tako i kroz vjeru. Prvi korak da kreneš dalje je da upoznaš samoga sebe. Da odbaciš svoj ego i kreneš čist dalje.”
"Suočio sam se i borio sa svojim grijesima i ranama iz prošlosti, susreo sam se sa samim sobom. Postao sam željan vjere. Time je počelo moje novo rođenje."
Balun nam nije bio tema. Stipe mi je pričao o svome djetinjstvu u tipičnoj splitskoj radničkoj obitelji, o sobici u kojoj je spavala cijela njegova obitelj, o vratima grijeha iza kojih je lažna sreća, o događajima koji su ga usmjerili ka vjeri. O bolesti, poslije i smrti, njegova oca Frane, o ozljedama koje su mu utjecale na nogometnu karijeru, o miru i spokoju koje mu donose odlasci u Međugorje...
”Živjeli smo, nas petero, u stančiću od 32 kvadrata. I svi smo spavali u istoj sobi, jedinoj koju smo imali. Otac, mater, dvi sestre i ja. Taj stan i te slike djetinjstva stalno su mi u mislima, to me naučilo skromnosti i odanosti obitelji. I ja danas razmišljam na isti način kao i moji roditelji onda, kako su oni odgajali mene tako danas i ja odgajam svoju djecu.”
Iako ste rasli u skromnim uvjetima, a danas ste materijalno osigurani, dobrostojeći, preferirate isti odgoj svoje djece.
”Naravno da nisam u situaciji da u dućanu gledam hoću li im kupiti tri banane ili šest, ali da ću im kupiti, na primjer, čokolade ili igračaka više nego šta im treba, to sigurno neću. Spreman sam ispuniti sve njihove potrebe, ali ne i sve njihove želje.”
Je li vaša sadašnja duboka, intenzivna vjera, plod tradicionalnog obiteljskog odgoja ili su, možda, okidači bili neki događaji koji su vas u potpunosti usmjerili ka vjeri i preispitivanju samoga sebe?
”Korijen sam dobio preko majke Mile, ona je bila prva preko koje je Bog došao do mene. I moj pokojni otac Frane je bija stvarno dobar čovik i otac, njih dvoje su mi usadili postulate koji danas nemaju cijenu. Od srca im hvala na tomu što su mi dali, to poštenje i trud. Poslije mi se "dogodila" moja supruga Angela koja je u to vrijeme također duboko zaronila u vjeru, pa teška bolest oca, poslije i njegova smrt... Sve su to bili okidači da počnem vjeru spoznavati na pravi način.
Bili ste jako povezani s ocem?
”Bio je strog, ponekad jako strog, pogotovo kad bi malo zapostavija školu zbog baluna. Bila su to druga vrimena, ali je taj odgoj uvik osta u meni. Kad malo u životu zastraniš, ka šta san i ja, ka šta smo svi mi na ovaj ili onaj način u nekom životnom razdoblju, obiteljski odgoj te vrati na pravi put. Jer u savjesti imaš usađeno šta je dobro, a šta loše. Nema sive zone.”
”Bija je fenomenalan čovik. Veliki zaljubljenik u balun, u Hajduka, to je prinija na mene, to se i ja trudin prinit na svoju dicu. Nakon njegove operacije 2006. godine zbog tumora u glavi, vjeru sam počeo tražiti srcem. Bog je savršena ljubav do koje ljudski mozak ne može doprijeti kao što to može srce. Sićan se i danas kako san trča na ispovid u svetoga Frane kad mi se to dogodilo s ocem, ta je ispovid prominila cili moj život.”
Priča, na žalost, nije imala sretan kraj.
”Kad mi je otac umira, kad je pao u komu, oko 11 uri navečer je to počelo, ja san branija za Spartak. Sutra ujutro u pet uri prvim sam avionom krenija iz Moskve, uspija san stić vidit oca dvi ure, oprostit se s njim... I on je tada umra. Bog mi ja da tu šansu da se oprostim sa svojin ocen.”
U čemu je razlika vašeg prakticiranja vjere prije i poslije toga?
”Do tada je moja vjera bila čisto pridržavanje crkvenih obreda. Molio sam se samo po potrebi, kada sam imao neki problem, samo tada sam zazivao Boga da mi pomogne."
Danas je, na žalost, puno takvih "praktičnih" vjernika. "Kad zatreba" vjernika. Ja prvi.
”Svi smo mi svjesni da smo slabi i ranjivi, da smo prolazni. I tu svoju prolaznost nastojimo nadomjestiti stvarima koje nas trenutno usrećuju. Materijalno je u današnje vrijeme ispred duhovnog.”
”Vidija san puno bogatih ljudi koji su nesretni. To mi je pomoglo da se nosim s materijalnim, jer koliko god toga donese u životu ono isto toliko i odnese... To je najbolje šta san do sad uspija, šta nisan posta rob novca.
”I sam sam radio puno grešaka, kao popularnom nogometašu vrata grijeha bila su mi širom otvorena. No, iza tih vrata nudila se lažna sreća bogatstva, popularnosti, moći, zadovoljavanja strasti... Ima još dosta stvari na kojima trebam raditi, trudim se, no, najteži dio puta je iza mene: to suočavanje sa samim sobom, svojim egom, taštinom, sa svojim pogreškama.”
Može li dobar vjernik biti netko tko ne ide redovno na mise? I obrnuto, jesu li oni koji svaki dan idu u crkvu nužno i dobri vjernici?
”Što je crkveno ispravno ja ne znam. Ali, smatram da ima dobrih ljudi koji ne idu redovno na mise, da i takvi mogu biti dobri vjernici za sebe i okolinu. A ako i nisi vjernik trebaš poštivati opće moralne i etičke norme življenja. Prema ljudima ne treba biti isključiv. Samo budi dobar čovjek, dobar prema drugima.”
”Duhovni rast je bitan, teško ga je imati ako nisi redovit na nedjeljnim misama i na ispovjedima, ako svakodnevno ne razmišljaš o sebi... Kad manje molim, kad nedjeljom ne odem na misu, osjećam se puno ranjivijim, da loše stvari imaju puno veći utjecaj na mene.”
”Mi nogometaši ne živimo u realnom svijetu. Kako mi se bližio kraj karijere puno sam o tome razmišljao. I inače volim analizirati druge ljude, puno čitam o psihologiji ljudskog uma, vidio sam puno bivših suigrača i prijatelja kako nakon karijere nastave živjeti kao i prije. A novac, kako dođe tako brzo i ode. Moraš što prije početi živjeti realan život.”
Poruke koje šalju javne osobe, poput vas ili primjerice Blanke Vlašić, imaju posebnu snagu. Pred Bogom smo svi jednaki, ali pred narodom, budimo realni, ipak nismo.
”Živimo u čudnim vremenima u kojima je teško nešto kazati jer ulaziš u neargumentiranu raspravu s ljudima koji tu vjeru ne doživljavaju, a tebe kao vjernika ne respektiraju. No, mene to ne dira, svatko ima svoj put, svatko ima pravo kazati što mu je pomoglo u karijeri, u životu.”
”Nikada se nisam molio za pobjedu, medalju, osvajanje prvenstva, bilo šta takvo. Prije svake utakmice molio sam molitvu zaštite "U ime Isusovo..." koju mi je dao fra Ivo Pavić, a koja mi pomaže da postignem svoj mir. Znak križa nakon ulaska u teren je naše obraćanje Bogu da nas zaštiti od ozljeda. Dok sam igrao za reprezentaciju znali smo svi skupa otići i pomoliti se.”
”Što si stariji rasteš i u vjeri pa ti je sve nekako lakše. Naučiš se nositi sa svim onim što je sa suprotne strane, što te pokušava omesti. Doduše, u današnje vrijeme teško je riječima doprijeti do ljudi, riječi gube smisao, previše je klikova... Ja sam taj smisao pronašao, što nije lako jer na tom putu nailaziš na puno prepreka.”
Kako prakticirate duhovni rast o kojemu pričate?
”Svakodnevno radim na sebi. Svaku večer prije spavanja kroz molitvu i kroz jednu vrstu meditacije analiziram taj dan, kakav sam bio kao osoba, jesam li mogao nešto napraviti bolje ili reći drugačije, jesam li, možda, nekog povrijedio na bilo koji način. Kada savjest proradi nastojiš prvo isfiltrirati i odbaciti stvari koje su bile loše. Moraš raditi na sebi, da budeš bolji čovik, prvo prema samome sebi, a onda i prema okolini. To je smisao života.”
I sve ti se otvori...
”Pa odeš igrat‘ u Rostov, pa šta, pa kako, pa nije to klub dostojan tvojih ambicija, pa ostaneš tamo četiri godine i sve ispadne jako dobro. Pa dobiješ prvo dite, drugo, treće, četvrto, iako smo s time imali dosta problema punih sedam-osam godina... Shvatiš da je sve super, i žena i dica, samo se prepustiš Bogu da te vodi na svoj način.”
”Supruga i ja nastojimo našu djecu odgajati u vjeri, ali na način da oni sami stječu svijest o tome. Ništa im ne namećemo, ne "ispiremo" im mozak, ni u kom slučaju, samo im želimo usaditi taj korijen što je dobro, a što loše. To će im pomoći u životu da budu dobri ljudi. Kao što su to nama dali naši roditelji. Bolje da to spoznaju kroz obitelj nego kroz utjecaje sa strane koji su danas prezahtjevni i za mozak nas odraslih, a di neće bit za dicu. Mi im dajemo priliku da spoznaju vjeru, na njima je da prihvate taj put ili ne.”
Svoj put Stipe je pronašao. I podijelio ga s nama. Pročitajmo, razmislimo... Uvijek možemo biti još bolji ljudi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....