Svjetsko prvenstvo 1994. u SAD-u bilo je jedno od najtežih i najdramatičnijih u povijesti kolumbijskog nogometa. Kolumbija je na turnir stigla s golemim očekivanjima, možda i najvećima u svojoj povijesti. Generacija predvođena Carlosom Valderramom, Freddyjem Rincónom i Faustinom Asprillom bila je proglašavana jednom od najtalentiranijih na svijetu, a čak ju je i Pele proglasio “favoritom iz sjene”. Nakon impresivnih kvalifikacija i slavne pobjede 5:0 protiv Argentine u Buenos Airesu, kolumbijska javnost i mediji počeli su ozbiljno govoriti o mogućem osvajanju Svjetskog prvenstva.
Atmosfera u zemlji bila je euforična, ali istodobno i opasno nabijena očekivanjima. Nogomet u Kolumbiji tada je bio duboko isprepleten s društvenim i političkim tenzijama, a pritisak na reprezentaciju bio je ogroman. Od njih se nije očekivao samo dobar rezultat - nego potvrda nacionalnog ponosa.
Međutim, turnir u SAD-u počeo je katastrofalno. U prvoj utakmici skupine Kolumbija je izgubila od Rumunjske 3:1, a već tada je pritisak počeo rasti. Mediji i navijači, koji su do turnira govorili o naslovu, odjednom su tražili objašnjenja.
U drugoj utakmici protiv domaćina SAD-a situacija je postala još gora, a u 35. minuti dogodio se trenutak koji će zauvijek obilježiti kolumbijski nogomet. Nakon ubačaja s lijeve strane, Andres Escobar je u pokušaju presijecanja lopte nespretno reagirao i skrenuo je u vlastitu mrežu. Bio je to autogol koji je promijenio tijek utakmice. Kolumbija je izgubila 2:1, a taj poraz praktički ih je gurnuo prema ispadanju iz skupine.
Iako je treća utakmica protiv Švicarske završila pobjedom, Kolumbija je već bila eliminirana. Ali pravi udarac tek je slijedio po povratku kući. U zemlji gdje su očekivanja bila ekstremna, a nogomet doživljavan gotovo kao pitanje nacionalnog identiteta, taj autogol pretvoren je u simbol neuspjeha. U javnosti su se pojavljivale oštre reakcije, a dio medija i navijača stvarao je atmosferu u kojoj su igrači, posebno oni iz Medellína, dočekani kao glavni krivci.
U Kolumbiji je tada vladala izrazito teška situacija - nasilje, strah i utjecaj narko-kartela bili su svakodnevica, a nogomet je bio ogroman ventil emocija u zemlji koja je još uvijek bila u rasulu nakon smrti najslavnijeg narkobosa Pabla Escobara. Upravo zato je ispadanje s Mundijala imalo daleko veći odjek nego što bi imalo u bilo kojoj drugoj zemlji.
Pritisak nije bio samo sportski nego i društveni. Igrači su se odjednom našli u situaciji gdje je svaki njihov potez bio pod povećalom, a granica između igre i stvarnog života gotovo je nestala.
Andres Escobar je, prema svjedočanstvima suigrača, bio povučen i miran, svjestan pogreške, ali nije očekivao razmjere reakcija koje će uslijediti. Izbornik ga je čak savjetovao da odgodi povratak u Kolumbiju, no on je to odbio.
- Moram pokazati lice svom narodu! - odgovorio mu je, unatoč upozorenjima da povratak može biti opasan.
Samo nekoliko dana kasnije, 2. srpnja 1994., 27-godišnji Escobar je izišao s prijateljima u noćni izlazak u Medellinu. Prethodno se preko medija obratio narodu i pokušao smiriti tenzije.
- Uvjeravam vas da se ništa čudno nije dogodilo u našoj grupi. Jednostavno, odigrali smo loše. Vidimo se uskoro jer život ne završava ovdje - najupečatljivi je dio njegove kolumne za El Tiempo.
Po izlasku iz noćnog kluba, Escobar se, prema navodima svjedoka, upleo u verbalni sukob s grupom muškaraca koji su ga provocirali zbog autogola. Nakon toga, dok je odlazio prema automobilu, ustrijeljen je iz vatrenog oružja. Ispaljeno je šest metaka prema njemu, a njegova zaručnica Pamela Cascardo čula je ubojicu kako nakon svakog hica viče: “Goooool!”, podsjećajući na kolumbijske nogometne komentatore.
Njegovo ubojstvo šokiralo je Kolumbiju i cijeli nogometni svijet, a istoga dana policija je uhitila Humberta Muñoza Castra, tjelohranitelja povezanog s jednim od kolumbijskih narko-kartela, koji je kasnije priznao ubojstvo. Oko ove tragedije postoje brojne teorije, a prema jednoj od njih ubojstvo je povezano s velikim gubicima kartela na kladionicama zbog Escobarovog autogola, iako ta tvrdnja nikada nije službeno potvrđena.
Escobarova smrt ostavila je dubok trag u kolumbijskom društvu, a njegova zaručnica poručila je kako je život za nju tada stao.
- Kao da je netko otkinuo dio mene. Jednog dana imaš ljubav svog života, planiraš se udati i imati djecu. Zatim se probudiš i sve je to nestalo. Za mene se život nije nastavio. Stao je - rekla je svojevremeno Cascardo.
Na njegovu sprovodu okupilo se oko 120 tisuća ljudi, čime je Medellin još jednom pokazao razmjere tragedije koja je pogodila cijelu zemlju. Taj je trenutak ostao duboko urezan u sjećanje javnosti, a smrt Andresa Escobara i danas se pamti kao jedan od najšokantnijih i najtragičnijih trenutaka u povijesti nogometa.
Ostale priče iz našeg serijala "Odbrojavanje do SP-a" pročitajte OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....