Priča je neobična, baš vremeplov, ali nisu to klasične reminiscencije glede utakmica. Uostalom, malo strpljenja, vidjet ćete, zanimljivo nam se čini.
Dakle, bio je prosinac 1990., ovi dani, rat je možda bio u zraku, ali na to nismo (još) mislili. Hajduk već s vraćenom hrvatskom šahovnicom u grbu i na dresu, a košarkaši s Gripa zvali su se POP 84 i tog vikenda put ih je zajedno navodio u Beograd.
Hajduk pod vodstvom trenera Josipa Skoblara išao je u goste Radu na Banjici, a „žuti” trenera Željka Pavličevića, aktualni i budući europski prvaci, na megdan Crvenoj zvezdi u halu Pionir. Možemo mi napisati „u dvoranu”, ali ona se službeno zove hala Pionir, pa neka bude hala. Baš zvuči onako da osjetite gdje smo to gostovali.
Kako god, u istom zrakoplovu JAT-a okupili su se i nogometaši „bijelih” i košarkaši „žutih”, na letu iz Splita, preko Sarajeva u glavni grad Jugoslavije. Zimsko je doba, snijeg je napadao po Beogradu, ali vremenske prilike za uzlet i let bile su uredne, osim što je na beogradskom Surčinu, koji se danas zove Nikola Tesla, kao i hrvatski euro, bilo maglovito. Baš puno magle. Ali ne toliko da bi se let otkazao. Svejedno, magla je poslovično veliki neprijatelj avijacije i tegoba za pilote osobito kad se slijeće. Naravno da ti treba radar, međutim nadasve je neugodno kad golim okom ne vidiš ni prsta pred nosom.
Poletjesmo mi s aerodroma Split – Kaštela, a uz dvije moćne splitske sportske ekipe bilo je i probrano društvo novinarskih izvjestitelja, kolega s Radio Splita Srđan Fabijanac i moja malenkost, vaš šofer vremeplova uvijek i stalno za moju Slobodnu Dalmaciju.
Znali smo da je na Surčinu maglovito, ali nismo tome pridavali veliku važnost, ipak smo i Fabo i ja već bili prokušani „nebeski letači”, s mnogo nagradnih milja u tefteru već tada prije 35 godina. U zrakoplovu je bio uobičajeni veseli žamor, s jedne strane Alen Bokšić, s druge Toni Kukoč, zanimljivo društvo velikana.
U redovima Hajduka bili su i Goran Vučević, današnji sportski direktor, možda se sjeti svega toga, baš kao i Slaven Bilić, Igor Štimac, Joško Jeličić između ostalih...
Veselili smo se Fabo i ja posebno jer nas je navečer dočekivao naš dragi BG-kolega Slavko Trošelj, porijeklom Hrvat sa Cresa i Lošinja, nabavio nam je karte za Atelje 212, predstavu, znate, Fabo i ja nismo samo obični sportski reporteri i fah-idioti i svašta znamo i svašta nas zanima, a u Beogradu je posebno bio neizostavni gušt otići na kakvu teatarsku, kazališnu, da ne kažemo baš „pozorišnu predstavu”.
Fabijanac je u avionu sjedio do prozora i gledao van ako nešto ugleda, a ja do njega, uz prolaz, daleko od vidokruga događanja. Sklopio sam oči, nisam vjernik, ali u trenutku kad je pilot rekao da ide u poniranje i slijetanje, ne bih se zakleo da nisam i ja Boga pozvao u pomoć. Magla je, uvijek je to „kikili”...
Tajac je u avionu, pogašena svjetla, slijećemo i u trenutku Fabo me mune laktom u rebra i kaže:
- Uf... Promašio je pistu?!
Trenutak nevjerice zamijenio je u hipu snažan potisak u leđa, u naslon sjedalice nas je bacilo, jer zrakoplov se naglo propeo i iznova je visoko uzletio.
To je posebno delikatan trenutak putovanja, ako promaši pistu i ne nacilja je dobro, treba se pravodobno iznova dignuti. U pitanju su sekunde. Ne uspije li, zakasni li, ne treba vam reći što to znači... Adio, Mare.
Avion se propeo i počeo penjati, zastenjao je, žamor i nelagodu među putnicima u avionu ne mogu vam predočiti. Prošlo je 35 godina i živa su sjećanja. Sjetit će se i Fabo, moj vjerni suputnik na mnogim putovanjima.
Uglavnom, kao što već znate, pilot se iz drugog pokušaja dobro spustio, sad ga magla nije omela i svjetiljke što označuju pistu, žmirkave u magli ovaj put je dobro nanišanio. Iz druge – pun pogodak. A iz prve – promašaj. Srećom, bez posljedica.
- Zamisli, zezao se Fabo, kakav bi to bio sprovod u Splitu, Hajduk i Jugoplastika (uvijek smo je tako zvali, makar je već nekoliko mjeseci bila POP 84).
- I još nas dvojica - dodao sam začin na crni humor...
Dobro je sve završilo, ali tog horror-slijetanja uvijek se sjećamo, svakog prosinca. Stigli smo i u Atelje 212.
Hajduk je sutradan, 9. prosinca, izgubio na Banjici, jer snijeg nisu do kraja očistili, Hajduku – pisali smo - „nogbi na Banjici”, kao da se igra u plićaku Bačvica ili Firula nije sjeo.
Prije susreta skupine Rumunja koji su u Beogradu te jeseni 1990. tražili kruha i rada, čistile su snijeg koliko uzmognu, za ćevape, lepinju i pivo u klupskom restoranu Rada što ga je držao gazda kluba Milan Selja Jovanović, ili što bismo mi rekli Seljo.
Hajduk je izgubio sa 0:1, trener je bio Josip Skoblar, a ovo je bila momčad: Mihačić, Erak, Dražić, Štimac, Jeslinek, S. Bilić, Kozniku, M. Hadžiabdić (Krstović), Bokšić, Vučević (Jeličić), Jarni.
Košarkaši se nisu mučili, predvođeni Kukočem svladali su Crvenu zvezdu, bili su superiorni taman koliko treba.
No, više od svega ostala je uspomena na putovanje u kojem smo lako mogli izgubiti živu glavu.
- Uf – uz laganu psovku poštapalicu „jebote” - promašio je pistu!?
Uvijek mi je to ostalo u glavi, a u avionu i Hajduk i POP 84 u kompletnom sastavu.
I to ide u rok službe, ožiljci vremena, stres i sve te slične stvari, u ova doba prosinca prije 35 godina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....