Svjetsko prvenstvo 1950. godine trebalo je biti prvenstvo na kojem će Brazil pred domaćom publikom konačno osvojiti svoj prvi naslov svjetskog prvaka. Bilo je to prvo svjetsko prvenstvo nakon dvanaest godina pauze uzrokovane Drugim svjetskim ratom, a Brazilci su vjerovali da sudbina nije mogla napisati bolji scenarij - turnir se igrao pred njihovim navijačima i na njihovim stadionima. Svi u Brazilu bili su uvjereni da je naslov svjetskog prvaka samo formalnost.
Brazilska reprezentacija kroz cijeli je turnir igrala dominantan nogomet. Pobjeđivali su uvjerljivo, zabijali velik broj pogodaka i izgledali kao momčad kojoj nitko ne može stati na put. Uoči odlučujuće utakmice Brazil je bio nadomak prvog naslova. Naime, budući da tada nije postojalo klasično finale, već završna skupina u kojoj su svi igrali protiv svih, Brazilci su u posljednji susret protiv Urugvaja ušli kao vodeća reprezentacija, s bodom prednosti ispred svojih južnih susjeda, pa im je za osvajanje trofeja bio dovoljan i remi. Upravo zato cijela država je i prije utakmice slavila naslov kao da je već osvojen.
Danima prije utakmice Rio de Janeiro živio je u atmosferi karnevala. Ulice su bile prepune zastava i glazbe. Nitko nije ozbiljno razmišljao o mogućnosti poraza. Urugvaj je bio poštovan protivnik, ali Brazilci su vjerovali da ih pred domaćom publikom nitko ne može zaustaviti. Gradonačelnik Rija Angelo Mendes de Moraes nekoliko sati prije susreta održao je govor u kojem je brazilske igrače nazvao budućim prvacima svijeta, dok su brazilske novine O Mundo u prvom izdanju na naslovnici objavile fotografiju reprezentacije uz naslov: "Ovo su svjetski prvaci". Urugvajski kapetan Obdulio Varela navodno je iz inata kupio nekoliko primjeraka tih novina i pokazivao ih svojim suigračima kako bi ih dodatno motivirao prije utakmice.
Na dan utakmice na Maracani, izgrađenoj upravo za to prvenstvo, okupilo se više od 200 tisuća gledatelja, što je i danas rekord koji se nikad nije ponovio. Stadion je bio prepun satima prije početka susreta. Ljudi su stajali na stepenicama, sjedili po prolazima i penjali se gdje god su mogli samo da svjedoče trenutku kada će Brazil postati prvak svijeta. Atmosfera je bila nevjerojatna, a buka s tribina toliko snažna da su igrači kasnije govorili da se međusobno nisu mogli čuti na terenu.
Prvo poluvrijeme završilo je bez pogodaka, ali Brazil je kontrolirao utakmicu i djelovao sigurnije. Početkom drugog dijela stadion je eksplodirao od oduševljenja. Friaça je zabio za vodstvo Brazila i činilo se da je sve gotovo. Navijači su počeli slaviti naslov, pjesma se prolomila tribinama, a novinari su dovršavali tekstove o novim svjetskim prvacima.
Ipak, urugvajska reprezentacija se nije predala. Kapetan Varela pokušavao je smiriti svoje igrače i utišati euforiju koja je nosila Brazil. Urugvaj je postupno počeo igrati sve hrabrije, dok su Brazilci postajali nervozniji. U 66. minuti Juan Alberto Schiaffino zabio je za 1:1 i prvi put tijekom utakmice na stadionu se osjetila nelagoda. Iako je Brazilu i dalje odgovarao remi, među publikom se polako širila zabrinutost, a pritisak na domaće igrače postajao je sve veći.
Kako se utakmica približavala kraju, Urugvaj je preuzimao kontrolu. U 79. minuti Alcides Ghiggia probio je desnu stranu i iznenadio brazilskog vratara Moacira Barbosu udarcem u prvi kut. Lopta je završila u mreži za 2:1 i na Maracani je nastao potpuni šok. Stadion s više od 200 tisuća ljudi odjednom je zanijemio. Kasnije je upravo Ghiggia izjavio da su samo tri osobe uspjele utišati Maracanu - papa, Frank Sinatra i on.
Do kraja utakmice Brazil nije uspio izjednačiti. Kada je sudac odsvirao kraj, urugvajski igrači slavili su jedan od najvećih podviga u povijesti nogometa, dok je Brazil ostao u nevjerici. Navijači su plakali na tribinama, mnogi nisu mogli prihvatiti poraz, a grad koji je nekoliko sati ranije bio spreman za najveće slavlje pretvorio se u mjesto kaosa, bijesa i nevjerice. Atmosfera oko stadiona postala je toliko napeta da je policija morala čuvati brazilske igrače pri izlasku s Maracane. Mnogi navijači nisu mogli prihvatiti poraz, pa su vlasti strahovale od izgreda i napada na reprezentativce koji su samo nekoliko sati ranije bili slavljeni kao budući svjetski prvaci.
Taj poraz dobio je naziv Maracanazo, što u slobodnom prijevodu znači "debakl na Maracani". Posljedice su bile ogromne. Brazilski vratar Barbosa godinama je smatran glavnim krivcem za poraz i nosio je teret te utakmice do kraja života. Brazil je nakon toga promijenio i boju reprezentativnog dresa - bijela garnitura u kojoj su izgubili proglašena je nesretnom i ureknutom, pa je uvedena danas legendarna žuto-plava kombinacija.
Iako je Brazil kasnije osvojio pet naslova svjetskog prvaka i postao jedna od najvećih nogometnih sila svijeta, Maracanazo je ostao jedna od najbolnijih epizoda u povijesti brazilskog sporta. Jer se tog dana na Maracani, pred više od 200 tisuća ljudi srušio san cijele države.
Ostale priče iz našeg serijala "Odbrojavanje do SP-a" pročitajte OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....