Utjecaj Maradone na ‘Slobodnu‘ ili kako je ‘mali zeleni‘ diktirao izvještaje, gdje bi se on pojavio tu bi život stao

Tridesetoga listopada rodio se Diego Armando Maradona, imao bi 65 i sad bi mogao sve i da neće u zasluženu penziju, da se umiri u mirovini... Nažalost, već pet godina ima da je umro, a živio je nadasve burno i izdahnuo je rano, relativno sasvim mlad, sa 60. U teškim okolnostima zatajenja srca i nakupine vode u plućima napustio nas je 25. studenoga 2020...

Mali zeleni, tako ga je krstio i sam danas pokojni osebujni autor Zvonimir Magdić Amigo, čim ga je vidio prvi put, gotovo slučajno u Beču, na Prateru u utakmici Austrije i Argentine.

- Majko moja, što je ovo, zavapio je videći malog čarobnjaka. Poslao je tekst kako je vidio Vanzemaljca, Malog zelenog, a u redakciji Sportskih novosti, barem nam je tako sam Magdić pričao, nisu razumjeli što im to piše i šalje, objavili su tek kratak člančić... No, Mali zeleni nadimak je ostao i sad znate da ga je Amigo dao.

Carlo Hermann/Afp

Maradona je postao idol generacije, ostao je upamćen kao Svemogući Diego, Pibe d‘ oro, Zlatni dječak, donio je Argentini naslov svjetskih prvaka 1986. u Meksiku i još štošta je ostvario, podviga i čudesa, poteza i golova i rukom ih je davao kad se može, jer nije bilo VAR-a... Zamislite, VAR bi hladno i surovo poništio Maradonin gol Englezima, uništio tu kolosalnu i monumentalnu nepodopštinu simpatičnog varalice, uskratio bi nas za emociju desetljeća... VAR, kakve li budalaštine, grintaju stari sanjari.

Međutim, nije ovo sad neka nabrajalica da vam spominjemo uz datum njegova rođendana što je Diego bio, gdje je igrao, što je ostvario...

Želimo se samo spomenuti utjecaja Maradone na – novinarstvo, pa i na karijeru vašeg šofera vremeplova. Stjecanje znanja i iskustva. Maradona i Slobodna Dalmacija. Nauk što smo ga stekli Mario Garber (o, moj bože, i Mario je pokojni) i ja prateći zajedno nezaboravno Svjetsko prvestvo u Italiji te daleke 1990. godine.

U domovini je vrilo, a nogometna Jugoslavija činila je fintu da je sve u redu, išla je na Svjetsko prvenstvo puna nade i ambicije kao da je sve u redu i kao da će sve biti u redu.

„Plavi” su igrali, gubili, pobjeđivali, mi smo ih sa žarom (lagali bismo da kažemo drugačije) pratili i praćene su bile reportaže Marija Garbera i moje malenkosti i hvalio nas je tadašnji šef, urednik sportske redakcije Ivo Jurišić, danas živahni i uvijek radoznali 88-godišnjak. Sve zna i sve prati šjor Jure i vjerujemo da će mu (i) ovo biti drago pročitati.

Pratili smo, dakle, „plave”, seanse selektora (on nije bio izbornik) Ivice Osima u Sassuolu, živjeli smo u Bologni i svaki dan odlazili u nedaleki Sassuolo u tabor reprezentacije. Osimovi momci igrali su svoje uspone i padove, a u trenutku se činilo najvažnije za (žuto) novinarstvo izbrojati koliko su to Osim i njegov štab (tada to nije bio stožer) ispili flaša viskija i ostalih žestica za noćnih sjedeljki u karanteni?!

Kolege iz Beograda su banule kad nisu smjele u prostoriju hotela u Sassuolu i pobrojali su prazne boce na stolu... Bit će i dodale koju, ajd dokaži?!

Admir Buljubašić/Cropix

Bila je to nekim novinama vrlo važno, a Garber i ja smo imali sreću da imamo mudra urednika u Splitu koji nas nije nazvao i nije zavapio:

- Mi to nemamo! Kako to vi niste zbrajali što je sve Osim popio?!?

E, ali. Onda se pojavio Maradona. Postalo je jasno da je sva ta Italija u balunu, Notti magiche Gianne Nannini, Čarobne noći zapravo Maradonin Mundijal. Gdje se on pojavi, tu život stane, svi se sjate!

Iz učmale svakodnevice, uz zacrtani robotski posao trening, izvještaj, najava, utakmica, odjava, iskočio je genijalni Garber.

- Znaš šta, Slavene, ti ovdje ostani u Milanu (već smo doselili sjeverno i čekali Španjolce u Veroni op. a.). Ostani i kopaj dalje, a ja idem za Maradonom. Friga me se ovo. Mundijal je Maradona!

Rečeno – učinjeno, redakcija Joška Kulušića odobrila je dodatni trošak leta avionom na relaciji Milano – Rim - Napulj i naš se Garber „obreo” tamo gdje je Božanstvo hodalo po Zemlji. Stigao je na njegove pressice. Taman se Argentina pripremala za zalet i nakon što je u Torinu svladala Brazil put ih je kasnije navodio na sudar s Jugoslavijom u Firenci. A kad su nas sretno raspucavanjem s bijele točke eliminirali i društvo Ivice Osima poslali u ropotarnicu povijesti (premda je Tomislav Ivković obranio penal Malom zelenom), u žarište je došla utakmica u Napulju: polufinale Italija – Argentina!

Lišeni briga oko vlastite reprezentacije (koja će se dogodine sama raspast), spustili smo se sad zajedno Mario i ja pod Vezuv i doživjeti te 1990. utakmicu na stadionu San Paolo (koji se danas zove Diego Armando Maradona) bio je poseban pečat u karijeri.

Pratiti Maradonu po svakom kutku Napulja dok je Bog bio još živ. To je novinarstvo, dotrči u žarište, u epicentar, na lice mjesta!

Društvo su nam pravili Tomislav Židak i Nikica Vukašin i kad se domislimo da su i njih dvojica umrli, tjeskoba nas hvata.

Međutim, nije vrijeme za kukanje, nego je trenutak prisjetiti se... Uz dan Maradonina rođendana kako nam je Zlatni dječak i ne hoteć udijelio lekciju iz žurnalizma.

- Hej, pratite me, gdje sam ja tu je vijest, tu je reportaža. Tu je – sve! Sve su vam ostalo samo trice i kučine!

Slično je i danas, ta je priča uvijek aktualna... Gdje se Marko Livaja pojavi, njega pratimo, ostali su sve više manje sivi i nemušti konfekcionari i koga briga za njih...