Nogomet, vaterpolo, rukomet, tenis, razni borilački sportovi... Stat ćemo tu jer bi u nabrajanju sigurno nekoga izostavili. Hrvatska godinama već niže nevjerojatne sportske uspjehe. A svaki novi povuče isto čuđenje – kako? Mala zemlja, nekoliko milijuna ljudi, skromni uvjeti... A opet je moguće! I to ne jednom. Vrhunski uspjesi hrvatskih sportaša odavno već nisu izolirani slučaj nego pravilo.
Toliko su nas proteklih godina razmazili hrvatski sportaši da nam na prvu tu i tamo neko četvrtfinale više i ne predstavlja neki uspjeh. Što je ključ? „Geni kameni”, entuzijazam, psihologija? Posvetili smo se potonjem kako bismo pokušali „ući u glavu” hrvatskih sportaša. U tome nam je pomogao Matej Tomazin, poznati sportski psiholog bogatog iskustva.
- Radim s brojnim vrhunskim sportašima, ali i mladima koji su tek u razvoju. U zadnjih 15 godina tehnologija je toliko napredovala i većina našeg posla prešla je online. Nismo više osuđeni samo na one koji mogu doći kod nas, već možemo raditi sa sportašima iz svih dijelova Hrvatske i svijeta.
I u ovome vrijedi ona stara: sve kreće od kuće.
- Više je kuteva iz kojih se to može promatrati. Po meni je mentalitet najzanimljiviji aspekt. To su vrijednosti koje njegujemo i u kojima odgajamo našu djecu. A baš to je ključno da kasnije postanu vrhunski sportaši. Snalažljivost, upornost, inat, čvrstoća... Sve su to osobine koje krase Hrvate, a koje su u sportu cijenjene. Naravno, nisu jedine, ali u sportu su jako važne.
Naš je narod kroz godine dobrano propatio...
- Kako smo ih razvili? Posljedica je to teških vremena kroz koje su prošli naša zemlja i narod. Morali smo se oslanjati na sebe, biti jaki, skromni u onome što imamo. Bili smo svjesni kako će nas samo rad i trud dovesti do povoljnih rezultata. Teška vremena stvorila su jake ljude. Razlika je to u odnosu na baltičke zemlje koje su davno prije postigle viši životni standard i nisu imali potrebu odgajati vrijednosti kao Hrvati koji su na to bili prisiljeni.
Osjetljiviji na probleme
Ipak, postoji i bitna razlika.
- Gotovo cijela naša povijest bila je usmjerena na preživljavanje, krpanje kraja s krajem. Naglašavam kako teška vremena ne stvaraju nužno i emocionalno blagostanje kod ljudi. Stvorila su neke vrijednosti koje su dobre u sportu, ali ne moraju nužno biti ključne za emocionalno blagostanje.
Djeca su budućnost, ali i centar svega. Ulaganje u sport posljedično je i ulaganje u zdravlje djece i njihovo razvijanje.
- U Hrvatskoj danas polako raste standard. Djeca su centar obitelji, sve je podređeno njima. Vrijednosti u kojima smo ih prije odgajali jer smo na to bili prisiljeni danas su u slabijem intenzitetu. To je paradoksalno jer što više pokušavamo učiniti djecu sretnima, lišiti ih nekih nezadovoljstava, ona postaju osjetljivija na probleme koji se pojavljuju.
Hrvatska godinama već niže rezultate koji izazivaju čuđenje. Ne treba tražiti dalje od nogometne reprezentacije koja je na zadnja dva svjetska prvenstva osvojila srebro, odnosno broncu.
- Ako je mentalitet glavni razlog za veliki uspjeh hrvatskog sporta, onda je jasno da se gubi ta razina uspjeha. Bit će manje vrhunskih rezultata. S većim blagostanjem države i približavanjem europskom standardu neke stvari koje su nas krasile su se jednostavno smanjile. Imat ćemo i dalje odlične rezultate, ali mislim da više neće biti toliko ekstremni kao do sada.
Sve je manje sportske „gladi”...
- I onda se ljudi pitaju kako je to moguće. Ispada da ćemo s boljim uvjetima i više sredstava biti lošiji nego što smo bili prije. Sportaš ranije nije imao vrhunske uvjete i morao se koncentrirati na sebe. Cijenio je male uspjehe, malo bolju dvoranu, malo dalje putovanje... Uspjeli su zato što nisu imali. Cijenili su male stvari i težili boljem.
Hrvatska mora pratiti trendove rasta.
- Ljudi imaju nevjerojatnu sposobnost adaptacije. S vremenom će se prilagoditi na dobro ili loše, čak i ekstremno. Moja poruka nije to da se ukinu bolji budžeti i uvjeti. Pravila igre su takva i prisiljeni smo igrati tako da kvalitetnih uvjeta bude što više.
Tomazin radi i s mladim sportašima. To je posebno izazovno područje koje zahtjeva drugačiji pristup.
- S mladima najviše radim na ubrzanom razvoju mentalnih vještina. S nekim od 14 godina radim stvari koje bi inače shvatio tek sa 17 ili 18 godina. Želim to ubrzati. Zašto? Zbog toga da manje griješe u natjecanju i sami dođu do nekih zaključaka. Radimo i na tehnikama za nošenje s pritiskom i nervozom. Moj cilj je da oni pokažu sve za što su sposobni. Treneri možda znaju da mladi sportaši to mogu, ali oni to ne mogu prenijeti na natjecanja. Ili možda mogu samo na bljeskove.
Tehnika vizualizacije
Strah je velika kočnica kod mladih sportaša. Zadatak sportskih psihologa je osloboditi ih toga.
- Kod njih se često događaju velike oscilacije. Primjerice, mladi sportaš može biti odličan na treninzima, ali ne može to pokazati na natjecanjima. To se događa jer na treningu nisu toliko fokusirani na rezultate nego na proces, sitne zadatke. Na natjecanjima se mijenjaju očekivanja. Traže se rezultati, inzistira se na tome. To kod sportaša stvara tremu, stišće mišiće, dolazi do brzog umaranja i na koncu narušava izvedbu. Sportaš više nije toliko lagan, u strahu je i ne riskira.
Tomazin je navedeno označio kao veliki problem.
- Živimo u vremenu društvenih mreža i okruženi smo primjerima uspjeha na sve strane. Svi oko nas se čine uspješnima, ostvaraju vrhunske rezultate. Stvara se kultura postizanja vrhunskih rezultata i to stvara ogroman pritisak na mlade.
Sportska psihologija u radu s mladim sportašima ima nekoliko ciljeva.
- Prvo želim da dođe do osvještavanja, odnosno da razumiju zašto u subotu igraju loše, a u nedjelju odlično. Što nesvjesno rade sebi u mislima zbog očekivanja i pristupa, kako sebe dovedu do toga da igraju odlično ili da su im noge teške... Nakon toga radimo tehnike fokusiranja. Veća jasnoća daje bolji fokus.
Razne su i tehnika koja se sportski psiholozi koriste.
- Ako sportaš zna kontrolirati svoj adrenalin, onda zna i fokus. Važna je i tehnika vizualizacije tehničko – taktičkih ciljeva, priprema za određene situacije. Od presudne je važnosti način na koji sportaš „razgovara” sam sa sobom nakon što pogriješi. Podučavam ih kako produktivno razgovarati.
Tomazin ističe kako se sportaši ne moraju plašiti psihologa.
- Sportska psihologija više nije tabu. Mi se ne bavimo psihičkim problemima nego razvijamo vještine koji leže u podlozi svakog vrhunskog rezultata. Sportska psihologija danas nije ni luksuz. Prije tridesetak godina luksuz je bio i otići kod fizioterapeuta, a danas je to nužnost. Najviše se bavimo sportašima iz individualnih sportova. Tenis tu dominira. Ali sve više dolazi i nogomet. Klubovi shvaćaju da je sportski psiholog nužan i u omladinskim školama – zaključuje Tomazin.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....