Što uopće napisati, a da nije - premalo. Gorostas kao igrač, gorostas kao trener, gorostas kao radnik, a najveći gorostas kao - čovjek. Srećko Bogdan Čeči bio je u neku ruku prilično podcijenjen tip. Frajer s gotovo 600 nastupa za Dinamo, gdje spada u plavi panteon najvećih, centarfor koji je silom prilika postao branič s impresivnih ukupno 139 golova (!) za zagrebački klub, kultna ličnost Bundeslige, legenda Karlsruhea, čovjek koji je odgajao Olivera Kahna, Mehmeta Scholla, a kasnije i Luku Modrića, Vedrana Ćorluku, Dejana Lovrena, frajer koji je bio nadomak da s zaprešićkim Interom osvoji naslov prvaka, pišu Sportske novosti.
Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 11 puta u razdoblju od 1977. do 1983., a za Hrvatsku je nastupio dvaput (1990. i 1991.) i zabio jedan pogodak. Jedan je od rijetkih koji je nosio dres obje reprezentacije. Kao najveći žal u karijeri izdvaja to što nije mogao sudjelovati na povijesnoj utakmici Hrvatske protiv SAD-a. Iako se isprva dogovorio s trenerom da ga pusti, taj dogovor na koncu ipak nije ispoštovan, jer mu je trener Schäfer kazao da ga treba... Gorostas i institucija, kao definicija tih pojmova.
- Tuga, obuzima me baš tuga - reći će Branko Laljak, direktor zaprešićkog kluba u kojem je Čeči pisao povijest.
- U pravu si, svi ga znamo kao velikog zajebanta, ali on je prije svega bio - šljaker. "Arbeit, arbeit", znao je ponavljati, jer Njemačka mu je dala tu patinu radišnosti. Siguran sam da i danas na zidovima svlačionice stoje njegovi postulati kako se treneri, stručni stožer i igrači moraju ponašati. On nije samo uz Josipa Kužea, kada je prvo bio sportski direktor, slagao seniorski dio Intera, već je utemeljitelj i naše Škole nogometa. Ponosan sam što sam bio dio njegova vraćanja u HR-nogomet, njegov ionako neizbrisivi trag bio bi i veći, kada govorimo o trenerskom dijelu, da nije imao jednu manu - bio je predobar čovjek: kada trener mora zagrmjeti, biti strog, Atila, njegovo srce je bilo premeko i predobro da to napravi. A ne samo "te" sezone kada smo se "tukli" s Hajdukom pokazao je da u njemu čuči izniman trenerski potencijal. No, to je sve bio Čeči - veliki i Najveći...
Pa čak i kada se primio - komentiranja. Prošlo je, eto, već 20 godina, a njegovo partnerstvo sa Željkom Velom na SP-u 2006. u Njemačkoj i dalje živi. Nogometni Seinfeld, u doba kada se još nije pazilo na političke korektnosti... Antologija, u svakom slučaju...
- Kao prvo, osjećam se kao da me netko snažno udario u trbuh, šok, nevjerica, baš me jako pogodila ova vijest - bila je prva Velina reakcija.
- Jedan od unikata hrvatskog nogometa, po svojoj dobroti, prizemnosti, duhovitosti...
Taj TV-duo obilježio je, dakle, modernu povijest HR-komentatorskog posla, i nitko se kasnije nije ni približio. Te dosjetke i fore, poput Lahma, za kojeg Vela primjećuje da jedini ima duge rukave, a Čeči dodaje da je to zato što je mali, ili Čečijevo "Dobra večer svima u Zagrebu", pa Velin dodatak "I u Hrvatskoj", a zatim Bogdanov "Molim", pa "Aha, i u Hrvatskoj..." itd., bile su bolje akcije od brojnih koje su nudile utakmice s kojih su izvještavali...
- Mi se, zapravo, nismo ni previše poznavali, što je najbolje od svega, ali stvorila se neka kemija, kliknuli smo brzo. S time da niti jedna dosjetka ili fora nije bila unaprijed dogovorena, ni slučajno. Da jest, vjerojatno ne bi bila ni zapamćena ovako dugo. Bio je dogovor da smo opušteni, jer ne prenosimo Hrvatsku ili finale, a kako se prenosio ogroman broj utakmica, tako smo si dopustili mali odmak. Šef projekta tada bio je Božo Sušec, Čeči je bio "pick" jer je bio trener s enormnim statusom u njemačkom nogometu, a nama su se putevi nekako "krajcali", pa smo često bili zajedno. A kako ga nije hranio ego, već je bio Čovjek, tako se prirodno postavljao okvir da možemo biti malo različiti, ali opet u okvirima u kojima cijela priča ne prijeđe u status parodije. Komentari koje smo dobivali bili su pozitivni, a sve se doista događalo u trenutku, ono što ti padne na pamet - priča u dahu Vela, nudeći njemu najbolju foru:
- Talijani su izvadili jednog napadača, sada imaju jednog napadača manje (smijeh). Tako iskreno, a humorno, pogotovo u današnjem kontekstu Mundijala bez Talijana uopće - zaključio je Vela omaž kolegi komentatoru i kasnije prijatelju.
Za službeni Dinamo izjave su dali njegovi suvremenici, suigrači, prijatelji...
- Naš Čeči, kako smo ga svi od milja zvali, bio je sjajan, iznimno pošten dečko. Bili smo cimeri. Svi ga znamo kao odličnog igrača, bio je i špica i stoper, imao izvanredan odskok, kao da je “stajao u zraku”, kak’ se veli. Znao je i zabiti, a pritom je i čuvao obranu, bio je dobar na svim pozicijama. Svi smo ga voljeli – istaknuo je Velimir Zajec, Bogdanov dugogodišnji suigrač, sadašnji počasni predsjednik Dinama.
- Jako me potresla ova tužna vijest. Dugo smo igrali zajedno, puno toga lijepog prošli skupa. Sjećam se da je igrao u Rudaru iz Murskog Središća i da je u Dinamu u početku bio centarfor pa se prebacio u obranu kod Zajeca. Bili smo doista veliki prijatelji. Često smo se viđali i ovdje kod nas u Međimurju. Veliki igrač, veliki prijatelj i veliki čovjek - dodao je nekadašnji proslavljeni Dinamov krilni napadač Drago Vabec.
- Rijetko možete naći tako dobrog i plemenitog čovjeka. Bio je veliki centarhalf Dinama. Posebno su ga cijenili u inozemstvu, bio je kapetan Karlsruhea i jedan od stožernih igrača. Uvijek je bio vedar, sa širokim osmijehom... Plemenita duša, nikad ni o kome nije izgovorio lošu riječ. Oličenje dobrote - poručio je nekadašnji znameniti Dinamov kapetan Marko Mlinarić.
Srećko Bogdan rođen je u Murskom Središću 5. siječnja 1957. godine, a u Dinamo je došao još kao 18-godišnjak i u početku nastupao za juniorsku momčad. Krasila ga je skok-igra pa je počeo kao napadač, ali je najveći dio karijere ipak igrao u obrambenom redu. Karijeru je počeo kao napadač, no igrom sudbine afirmirao se kao čvrsti branič u dojmljivoj karijeri.
- Kada su me pozvali u mladu reprezentaciju, došao sam na pripreme u Beograd i bilo nas je pet-šest napadača. Dođe k meni izbornik Stevan Vilotić i pita: ‘Bogdane, bi li ti igrao libera?‘ A kaj, ja došao iz Međimurja, igrao u međurepubličkoj ligi, a tamo su bili sve prvoligaški ili makar drugoligaški igrači. Meni je bilo važno da igram, nije važno kaj. I tako sam ja postao libero - objasnio je jednom svoj "premještaj", a zanimljivo je da je s mladom reprezentacijom Jugoslavije bio europski prvak 1978., no iako je imao sve potrebito, u seniorskoj selekciji nije imao status.
- Ja sam si sam kriv, jer nisam bio zadovoljan s jednom odlukom, pa me izbornik pitao: ‘Čeči, što je?‘ Miljanić je imao običaj lupati igrače po glavi nakon završetka utakmice, a ja se sagnuo i izbjegao njegovu ruku. On pita što je, a ja mu velim: ‘Ma, boli me glava od ove kuhinje.‘ I ključ u bravu, i Čeči gotov - objasnio je jednom za gol.hr.
- Bio sam klinac, sramežljivo priželjkivao biti jednom neki nogometaš. Imali smo svoje idole, virtuoze, desetke, strijelce... Ali u to vrijeme meni kao klincu Bog je bio jedan igrač Dinama, a iz meni bliskog Međimurja. Stoper, leteća tvrđava, neprikosnoven u zraku, britak na zemlji. Bog. Pa ode u Bundesligu. Pa tamo postane kapetan. U ono vrijeme klincu iz Kneginca Srećko Bogdan je bio idol. Putokaz da se može uspjeti iz provincije. Kad su nam se putevi sreli nakon puno godina u Zaprešiću, Srećko je bio trener juniora, a ja seniora. Stalno, ali stalno sam mu to pričao i obožavao je to čuti. Uvijek uz onaj zarazan osmijeh. Čeči moj, putuj mirno nebeskim prostranstvima. Ima ovdje dolje nas koji će te pamtiti i klincima pričati o tebi. Počivao u miru - oprostio se emotivno na Intagramu Samir Toplak.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....