Znate li tko je Alfi - šofer vremeplova? Ovo je njegova priča o svjetskim prvenstvima, kako se nekad pratilo...

Nakon vijesti vraćamo se nogometu i idemo odmah u Split gdje nas čeka kolega Slaven Alfirević.

Hej, Slavene!

Malo evociram neke davne nedilje, kad bi se s Poljuda javija Edo Pezzi u onu emisiju na drugom programu Hrvatskog radija, tako je - Branko Kanižaj i "Sport i glazba". Nego, šta misliš da nas ka iskusni šofer vremeplova provedeš kroz povijest FIFA World Cupa? U Slobodnoj od studenog ‘79, čudo toga si proša ali ritko ili nikako o tome pišeš krivo misleći da je Hajduk jedina tema koja zanima nas nostalgičare. Za dva miseca će novi Mundijal, ima smisla...

- Mogli bi.

Ajmo onda, u lito 1970. tebi je koliko, deset godina? Skupljaš album Gente Mexico ‘70...

- Jedanaest će mi bit u listopadu, dakle imam deset i pol. Fascinacija mog djetinjstva su prije svega letovi Apolla na Mjesec i Svjetsko nogometno prvenstvo. Zna sam napamet sve posade astronauta, kako Sovjeta, tako i Amerikanaca, pratio časopis "Čovek i kosmos". Dida Ivan Silobrčić je kupovao "Gente", bila su dva talijanska tjednika, "Gente" i "Oggi", redovito štivo moje familije jer su svi znali jezik, pa sam ga onda i ja naučio. A sličice, morao si ih izrizat i lipit Karbofixom šta je išlo dobro, a ako bi naletio na Oho onda bi se sve razlitalo i slipilo. Tribalo je bit precizan, a ja to radio sam i nevješt, možda mi je tata Slobodan koji put pomogao. Album nije savršen, ali je kompletan i čuvam ga ka najveću relikviju.

Jesu li se utakmice mogle pratit uživo na televiziji?

- Gledao sam ja i Mundijal 1966. u Engleskoj, imali smo doma među prvima televizor: barba Luka Kaliterna na vrhu kuće, priko puta Leo Lemešić u Kupališnom prilazu i treći moj dida u Matije Gupca 2 di i danas živim. Gledali smo direktno, neke utakmice i debelo iza ponoći. Znala bi baka Ružica bit uz mene da ne budem sam u dnevnom boravku, ona bi zaspala na kauču ili katrigi, a ja bih netremice zurio u magični crno-bijeli kvadrat. I pamtim tako meč u sitne sate Njemačka - Engleska 3:2, čudesni Gerd Muller. Englezi su mislim vodili 2:0, a Nijemci im preokrenuli na 3:2 i to je bila osveta za finale na Wembleyju i onaj gol-nije gol Geoffa Hursta što je pomoćni sudac Tofik Bahramov mahnuo da je balun preša crtu. Vrijedio je poučak zagrebačkog suca Josipa Jože Strmečkog koji je govorio: "Dečki, glavni sudac sudi, ali međašnji zabijaju golove!"

Postao nezamjenjiv

Navija si za Italiju?

- Da, nezaboravna je "utakmica stoljeća" Italija - Njemačka, u dva produžetka, izjednačenje na 3:3 donosi Gigi Riva, nadimka "Rombo di Tuono" šta oće reć udar groma a gol za konačnih 4:3 je dao Gianni Rivera. Tu bi tribalo pogledat film "Mimi metallurgico" iz 1972. gdje je glumio Giancarlo Giannini i prikazuje talijanskog gastarbajtera sa Sicilije koji u Njemačkoj gleda polufinale i ne pokazuje za koga je, susteže se, a onda kad je pao gol poludi i urla Riva, Riva, Rivaaaaa... Naježim se i sad dok to pišem i sjetim se Mosora, Milorada Bibića koji je godinama kasnije dijelio tu istu emociju sa mnom. U finalu je Brazil bio nepobjediv stroj, Pele čarobnjak, najbolji i svemogući što je za mene ostao do danas.

Više se pamti "Majstorica u Frankfurtu" nego sam naš nastup u Njemačkoj?

- Tada nikoga nije bilo briga što je taj dan i Hajdukov rođendan, živjela je nogometna javnost samo za uspjeh Jugoslavije, da se nakon Čilea 1962. nađe opet na Mundijalu. A morali smo bez Bajevića, Šurjak je upao u prvih 11 i otad postao nezamjenjiv. Gol je zabio Katalinski u sretnoj 13. minuti tog 13. veljače. Miljan protiv Kubale, to je bio baš epski dvoboj.

Četri godine stariji, završija si prvi gimnazije u Nazora i skupljaš Panini Munchen ‘74. Nije te bilo sram zbog cura?

- Ne, za mene je postojao samo nogomet... i košarka, da se ispravim. A cure sam gledao iz prikrajka, prve simpatije su bile duboko zakopane u meni, imao sam tek petnaest. Kupovao sam slije, od marende bi se štedilo i bacalo novac na trafikama. Sad su to bile naljepnice, nije više tribalo lipilo, a sjećam se da sam posljednjih pet dobio tek narudžbom preko pošte od Dečjih novina. Među njima je bio izvjesni Istočni Nijemac Stein, taj se nikako nije mogao dobiti!

Na popisu je bilo sedam Bilih: Mešković, Peruzović, Buljan, Oblak, Mužinić, Jerković i Šurjak.

- Ne može se zamisliti koliko je Hajduk zajedno s Crvenom zvezdom bio jak na igralištu, ali je vladao i "Kućom fudbala" na Terazijama. Otpali su Nenad Bjeković, Dragan Holcer, Krivokuća i Stepanović... dva mjesta ostala otvorena i ajde neka Hajduk i Crvena zvezda odaberu tko će biti 21. i 22. putnik. Iz Dinama se Drago Vabec nadao, on je recimo bio rezerva u Pireju, sjajan napadač i trčao je po loptu u aut da je brzo dobaci, a nakon tog auta u zadnjoj minuti dogodio se slobodni udarac i presudni gol Stanislava Karasija za 4:2 protiv Grčke što nas je i dovelo do majstorice. No, Dinama je malo tko šljivio i Vabec je ostao doma. Hajduk je odabrao Luku Peruzovića, mada je mjestu priželjkivao Vilson Džoni, a Zvezda je dala Kirila Dojčinovskog. U Njemačkoj smo dobro počeli, odigrali 0:0 s Brazilom uz stativu i dobre šanse, te rekordnih 9:0 ostvarili kontra Zaira, a loše završili s tri poraza. Istakao bih da je Miljanić bio na čelu komisije koju su činili Milovan Ćirić (trener iz Saveza), te Tomislav Ivić (Hajduk), Sulejman Rebac (Velež) i Milan Ribar (Željezničar). Kao što vidiš, Dinama nije bilo nigdje. Davno sam rekao mom dragom nažalost pokojnom kolegi iz Zagreba Tomislavu Židaku: E, moj Tomo, dao bi ti deset ovih HNL titula za jednu onu jugoslavensku!

Šta će mi balun?!

U Argentinu ‘78 nismo otišli, nije ni Cruyff, a slavlje "Gaučosa" je gotovo sigurno nogometno-politička kužina, šporka posla.

- Vojna hunta je vladala Argentinom. Cruyff je uvjetovao štošta, pa i svoga kuhara, a Nizozemci to nisu podnosili... Pamti se Mario Alberto Kempes, u modi je bila njegova duga kosa, ali i stativa Roba Rensenbrinka u 90. minuti kod stanja 1:1, mogao je trofej donijeti "Tulipanima". Da, kontroverzno je bilo kako je Argentina sa 6:0 sašila Peru, sumnjivo do bola. I to je bio razlog da se kasnije uvede kup-sistem od 1986., da se izbjegne namještanje u polufinalnim skupinama.

U Španjolskoj ‘82 opet velika i neispunjena očekivanja, za žuntu još i nepravda. Prvak je postala Italija sa Zoffom i Rossijem...

- Mitska pobjeda 3:2 protiv Brazila, a taj stadion Sarria u Barceloni više ne postoji, srušili su ga pa mogu tako i Poljud... Ukralo nam je penal, a Honduras nismo mogli nakrcat golovima, samo 1:0 a tribalo je 2:0 i odosmo kući. Bili smo pretrenirani, "mrtvi", pričao je Šurjak, tri treninga dnevno na Paliću, nisam mogao disati, a kamoli trčati. Da, Miljan je falio s pripremama... A Brazil najljepša priča, Tele Santana, ali zaustavljen od pragmatičnih Talijana i lukave lule Enza Bearzota. Claudio Gentile je čuvao Zica, pa Maradonu na način da bi danas nakon deset minuta i dva starta dobio dva žuta i crveni karton. Ali to je bio nogomet za mene, ovo je sad play-station igrica na biljar terenu, balet, često i dosadan s beskrajnim dodavanjima i inzistiranju na posjedu baluna. Reka bi Poklepović šta će mi balun, nosi ga doma, meni triba prostor, da utrčim i zabijem! Neponovljivi Špaco.

Meksiko ‘86 nismo vidili, a kako si ti vidija Maradonu? Neko je jednom reka da je Messi sjajan, ali Diego je moga više toga - sam.

- Da je tada bilo VAR-a ostali bi uskraćeni za "Božju ruku", naravno nije sportski, ali jest ljudski i ostala je legenda. A Diego je bio čudnovat miks prevare, ciganluka i majstorstva.

Italija ‘90, meni prvo doživljeno SP, tebi prvo ka reporteru za Slobodnu. Gianna Nannini, "Notti Magiche" i ples Rogera Mille. Dva gola Piksija Španjolcima u Veroni, nesritno ispadanje u Firenzi...

- Mogao bih pisati tri dana, osluškivali smo telefonom kako se doma raspada država, a Ivica Osim odličan stručnjak, držao je tu sjajnu reprezentaciju. Smiješan mi je moj dragi Faruk Hadžibegić, kojega je Tito Kirigin svojedobno htio dovesti iz Sarajeva u Hajduk, kad kaže da sam zabio gol Argentini iz penala i da smo ušli u polufinale Jugoslavija se ne bi raspala. Malo morgen! Mi smo po Čizmi živjeli u posebnom stanju, pet tjedana čarobnih noći, a kod kuće su već trubile ratne trube. A nogomet sam po sebi nekako zapleten u 0:0 dosadne rezultate i iz te anti-igre rodile su se mnoge sitne ali bitne promjene pravila da se omogući puno više golova.

Campioni del mondo

Bija si na finalu u Pasadeni ‘94? I danas mi je ža Baggia i tih penala...

- I na otvaranju 17. lipnja u Chicagu, na isti dan kad je cila Amerika pratila na televiziji jurnjavu i uhićenje O. J. Simpsona, i u Bostonu di je Maradona dao gol Grčkoj pa otrčao do kamere, i u New Yorku na Italija - Irska 0:1... I jasno, finale na Rose Bowlu, sjećam se da sam se javio iz Los Angelesa u emisiju Radio Splita, Jurica Jerković u studiju, Jure za Brazil, ja za Italiju, Arrigo Sacchi je bio mag svoje vrste, a Parreira nije ubacio Ronalda. pravog Ronalda, debelog. Strašno. Bilo je tijesno, 0:0 zauvijek. Najveći su promašivali penale pa tako i Roberto Baggio, "Il Codino Divino", Božanstveni repić ili kako ga je Gianni Agnelli nazvao "Un‘ Coniglio Bagnato" što znači Pokisli zec a upravo tako je i izgledao, potpuno slomljen. Ostala mi je privilegija da sam bio jedan od samo trojice sportskih novinara pisane riječi što ih je poslala Hrvatska u SAD. Već spomenuti Tomislav Židak iz Sportskih novosti, Darko Draženović iz Večernjeg lista i moja malenkost, hvala Slobodnoj Dalmaciji. Za televiziju je radio Božo Sušec i lijepo smo se proveli. Uspomene, što da radim...

Još malo pa velikih trideset godina od Francuske ‘98. O Šukeru more mislit i reć ko šta oće, svejedno i danas se ježim na njegove golove a o Jarniju u Lyonu štaš poć govorit...

- Moram reći da sam u Lyonu kopirao Zdravka Reića, mog novinarskog oca. Koje ocjene pita me Mladen Bariša, ma svima 10, a najbolji je trener! To je Rejo dao igračima Hajduka kad su ‘76 svladali Partizan sa 6:1 na stadionu JNA, svima 10, a za najboljeg je proglašen - Tomislav Ivić. Stavili smo Bariša i ja svima po 10, a najbolja – Hrvatska! A Šuker je posebna faca, za mene je njegov pojedinačni doseg veći i od Zlatne lopte Luke Modrića, što nikako ne umanjuje Modrićev značaj.

Jednako ka i na prethodni, u Koreju i Japan smo otišli zahvaljujući Alenu Bokšiću. Mirko Jozić je predugo cidija već isciđen limun - mislim na generaciju prvih "Vatrenih" - i to nije moglo završit bolje nego je...

- Bokšić je bio štuf i nije mu se nekako igralo. Jozić je kalkulirao, ali je dobio Italiju u Ibarakiju golovima nove zvijezde Olića i Mikija Rapaića. Ispali smo u skupini, a ja sam ostao do finala u Yokohami, tako sam vidio uživo i gol Ronaldinha Englezima i proglašenje Kahna za igrača prvenstva, a Ronaldo mu zabio dva.

I na kraju, u Njemačkoj 2006. "Azzurrima" je Fortuna vratila za sve, a mi po starome...

- Zaustavila nas Australija, samo 2:2. Pamtim da pokojni Zlatko Kranjčar nije vodio Eduarda Da Silvu, a jest Ivana Bošnjaka. Uvijek ima čudnih odluka... A Italija, bio sam u loži i veselio se nakon penala Grossa, ono kad je komentator RAI-ja Marco Civoli vikao: "E‘ finita! E‘ finita! E‘ finita! Il cielo è azzurro sopra Berlino! Siamo campioni del mondo!"

Kažem na kraju jer Afriku smo propustili, a u Brazilu se i nemaš za šta uvatit. Medalje iz Rusije i Qatara su za divljenje i jednu d(r)ugu priču za koju sad nema mista.

- Žao mi je te Rusije jer mogli smo do zlata. E sad, nikad neću znat što bi bilo da je u Moskvi branio Lovre Kalinić. Naime, moj dragi Subašić je bio ozlijeđen i shvaćam razloge zašto ga je Dalić stavio na branku, shvaćam, ali ne prihvaćam. Ozlijeđeni Subašić koliko god bio zaslužan za sve nije smio braniti. Vidilo se da u finalu nije bio pravi. Pamtim riječi moga sina Slavka koji me tada s trinaest godina uplakan zbog poraza pitao: Tata, a zašto slavimo poraz?! Zatekao me, a to je bila prava istina... naravno, srebro je veličanstveno, čudesan uspjeh kao i bronca iz Katara.

Možda i doživimo toliko željeno zlato, ko zna... to bi bilo veće od života.

- Ne vjerujem. Sad će bit sjajno i ako prođemo skupinu. Pratimo Luku Vuškovića! Takav dragulj se ne rađa svaki dan..

Vedremo - tako kažu Talijani - vidit ćemo, već ovo lito je nova prilika...