Rumunjska je zemlja koja baš i nije visoko plasirana u ponudi turističkih agencija, što je pak šteta jer definitivno ima svojih aduta. Tu su prvenstveno dvorci u Transilvaniji, regiji milozvučnog imena koju u kolektivnoj memoriji ponajprije povezujemo uz najpoznatiji izvozni brend Rumunjske: grofa Drakulu, u naravi vlastelina/vojnika koji se nekoć smrtnim imenom zvao Vlad Tepeš.
Naravno, grof-krvopija koji noću izlazi iz lijesa kao ložnice te sa šišmišima ide u svoj morbidni pohod je mit, ali mit koji itekako "pije vodu"; to su uvidjeli i Rumunji, koji su Drakulu vješto odlučili pojačano brendirati te, dakako, unovčiti.
Nakon istinskog krvavog i rušilačkog pohoda pravog vampira - priprostog i neukog komunističkog diktatora Nicolaeua Ceausescua - zemlja se oporavila, no porušenu prošlost teško je izgraditi da bude "nova, a još starija" poput recimo Starog mosta u Mostaru.
U Rumunjskoj je po tom pitanju najviše nagrabusio glavni grad, Bukurešt čiji je stari centar doslovce sravnjen sa zemljom. Nestao sa svim starim objektima, gospodskim kućama, crkvama i crkvicama, od kojih je pošteđena jedino ona posvećena Svetom Mihajlu Borbenom, to jest premještena je nekih 250 metara.
"Počišćen" je taj stari grad Bukurešt kako bi na njemu po maketi tada mlade arhitektice Anke Petrescu niknula Palača Parlamenta u kojoj je trebao stolovati Centralni komitet partije, impresivno zdanje zbog kojega su iscrpljene sve zalihe mramora u zemlji, pogotovo onog ružičastog (kojega je diktator posebno volio).
Uništena sela
Jedna zemlja - jedan "gazda" rezultirala je i mnogim uništenim selima, tom dušom ruralne Rumunjske, e kako bi se seljaci stavili pod kontrolu Securitata (tajne policije diktatora), te preselili u kolhoze - stambene nastambe s tankim zidovima podložnim prisluškivanju - a privatna poljoprivredna imanja bila kolektivizirana (slično kao i kod nas u procesu nacionalizacije i osnivanja zadruga).
Srećom, mnogi dvorci Transilvanije preživjeli su rušenje, a može ih se bez velike gužve razgledati za šest do najviše 20 eura: Pelisor u planinskom okruženju Sinaije u podnožju Karpata, dvorac Bran (kojega zovu "Drakulin" a odiše sumornim i mističnim gotičkim duhom - građen je u 13. stoljeću), utvrđenu evangeličku crkvicu u okrilju Harmana - zaklonjenog sela u okrugu Brašov, pa dvorac Matije Korvina - Hunedoari...
Jedan od najljepših gradića u okrilju Karpata je svakako Sighisoari - rodno mjesto grofa Drakule iliti Vlada Tepeša, koji krasi njegova bista dok se u rodnoj mu kući danas nalazi - restoran. Tamo nam je bilo divno! Visinski smješteno, s tunelom koji vodi ka crkvi/staroj školi i groblju na najvišoj nadmorskoj visini, te puno zalogajnica i suvenirnica, uistinu predstavlja atrakciju koja progovara o nekoj sačuvanoj prošlosti koju nisu pregazili ni Ceausescu - niti masovni turizam.
Brašov je, pak, grad koji nam je sjeo više od Bukurešta, puno većeg grada ali "bez duše", okljaštrene prošlosti, nasilno izbrisane ukazom narcisoidnog vladara koji je htio ispisati vlastitu povijest (i u tomu dijelom uspio). Ipak, postoji sjajno mjesto zbog kojega se isplati doći u Bukurešt, a to su - uz montruoznu Palaču Parlamenta još i Nacionalna knjižnica ali i - gostiona u sastavu negdašnje Centralne tržnice.
Hrana kao adut
Što se ponude hrane tiče, to je možda najrazvijeniji turistički adut Rumunjske. Tu su itekako svjesni vlastitog identiteta, pa tako gradove nisu napučili talijanskim, japanskim, indijskim i inim stranim restoranima (što je okej, i dokaz neumitne globalizacije), nego posvuda možete jesti njihova nacionalna autohtona jela, koja su sjajna, te, ne manje važno, cjenovno pristupačna! (barem nama iz Splita).
Okej, znamo da to čitatelje zanima: kava. U Brašovu su nas u lokalu "Crna ovca" na udarnoj gradskoj šetnici prvog dana "ošišali kao ovce" naplativši nam dva obična kapučina čak devet eura. Kasnije smo bili oprezniji, pa smo pili koktele ("Drakula" je hit, jasno) u istoimenom restoranu, "Drakula" na glavnom trgu kod vijećnice za šest i pol eura.
Izvrsno smo jeli "Pri kotlu", također u strogom centru Brašova za dvadesetak eura "po kljunu", a to uključuje jela poput Transilvanijske juhe (gusta juha od fažola sa komadićima bunceka i crvenom kapulom, servirana u izdubljenom kruhu) kao "primo piatto" te potom palentu s dimljenom kobasicom, sirom i kajmakom, odnosno pečenu piletinu s krumpirom i palentom, dosta zasrupljenu u narodnoj kuhinji. Zbilja korektno, zaliveno politarskim crnim Kozelom!
Sva su jela u Rumunjskoj u rasponu od osam do petnaestak eura, jedino janjeće bržole stoje koji euro više. Magnetići i suveniri se cijene od eura do četiri, ovisi o izradi. Cijene su sasvim u redu, mada nije baš ni bagatela.
Slatkarije su jednostavne, one nacionalnog predznaka zorno govore o danima kad je čak i skromni pripravak od brašna, svježeg sira i šećera značio obilje: recimo, to su papanasi, nešto najbliže fritulama kakve poznajemo, s tom razlikom što su ovdje poslužene s preljevom od vrhnja i džema od crvenog bobičastog voća. Porcija stoji pet eura, ili čak manje; mi smo jednu veliku takvu "fritulu" s kapučinom platili također pet eura (ukupno), i to u dobroj slastičarnici preko puta Sveučilišta u Brašovu u kojemu smo najviše boravili. Zgodno je znati i da im je voda iz slavine izvrsne kakvoće, dakle bez straha - uzdravlje!
Srdačan narod
Posjetili smo i Sibiu, negdašnju prijestolnicu kulture Europe, i tu je najvidljiviji njemački utjecaj, a veoma nam se svidio i usputni Temišvar, najrazvijeniji grad Banata koji najviše "pulsira životom" i isto ima sjajnu ponudu restorana i koječega.
Upotrebu toaleta u Rumunjskoj smo plaćali posvuda nekih 50 centi, a njihova je službena valuta inače lei - kartica je najsigurnije sredstvo plaćanja, mada na dosta mjesta primaju i eure, čak i daju "rest" u eurima.
Rumunjski narod je veoma srdačan, ali dobrim poznavanjem engleskog jezika mogu se pohvaliti tek mlađi žitelji zemlje. No, tko barata talijanskim, može se relativno uspješno sporazumjeti s prosječnim Rumunjem. Svakako, toplina i ljubaznost sve iskompenziraju...
Dakle, volite li dvorce, stare fortice i manastire te dobru domaću hranu, imate razlog za vižitati Transilvaniju, ali oprez: u Karpatima je, hladno, premda tiho.
Dalmatinska bura te "obrije" momentalno, ovdje studen sustavno grize. Proljeće bi, po viđenome, bilo idealno vrijeme, čak i ljeto jer su noći jamačno kudikamo ugodnije u planinskom gorju negoli na Mediteranu koji sve više postaje velika Afrika. S Drakulom ili bez njega, tu zemlju nećete lako zaboraviti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....