Ljudi, je li to moguće? Nezaposlenost je niska kao u skandinavskim zemljama, a Hrvatska, unatoč činjenici da se tijekom kriznih godina iselilo oko 300 tisuća ljudi, a bijela kuga gotovo podjednako uzima danak u svim našim regijama, nikada nije imala više zaposlenih?!
Plaće u javnom sektoru prilično su narasle. Radnici zaposleni kod privatnika koriste tu činjenicu i pritišću poslodavce ne bi li i oni iskamčili par stotina eura više, a što mnogima, u nedostatku radne snage, polazi za rukom.
Zanatlije su naročito na cijeni. Postali su mali bogovi. Otkad su se ovdje strani investitori pojavili u velikom broju, dobrom keramičaru, bravaru, stolaru, električaru... nije problem zaraditi pet, šest tisuća eura mjesečno. Investitori ih doslovno preklinju: udostojite se dovući se na gradilište i konačno završite što ste počeli, ma koliko aljkavi i nestručni bili.
Kupuje se leva-leva
Upravo građevinski sektor, a ne turizam, kako se pogrešno misli, u posljednje vrijeme najsnažnije "pumpa" našu gospodarsku statistiku i BDP, koji je u porastu, pazite sad ovo – već sedamnaesti kvartal zaredom!
Naravno, tu prednjače radovi na EU projektima koje pogoni bruxelleska administracija, a koji zajedničkoj europskoj blagajni nisu nikakvo opterećenje jer smo praktički zemlja-grad pa su ulaganja u našu infrastrukturu, u usporedbi s onim što se radilo, recimo, u velikoj Poljskoj –financijski smiješna.
Pustimo statistiku jer, kako se kaže, jedan jede meso, drugi kupus, a u prosjeku za ručak imaju sarmu, ali i život potvrđuje da se ovdje odavno nije vrtjelo više novca pa se narod uzoholio.
Te famozne trešnje, koje se prodaju za deset i više eura kilogram, i o kojima se stalno govori i piše, ne bi pronalazile kupce da ih nema tko pazariti, ali očito ima.
Tako je i s još famoznijom kavom: svi se zgražaju da se šaličicu razvodnjenog napitka nam svagdašnjeg plaća i po tri, četiri eura, a kafići su puni puncati. Kako to, kako to, pitao bi Vojko V; tako, dame i gospodo, jer očito je puno onih koji to sebi mogu priuštiti.
Ajde, pokušajte kupiti novi automobil i birati njegovu boju, opremu... Čekat ćete ga kao u vrijeme socijalizma, po šest i više mjeseci, jer interes za kupnjom novih automobila, nakon godina i godina uvoza polovnjaka iz zapadne Europe, raste.
Isto je i s nekretninama. Tema priuštive stanogradnje ofucala se jer cijene kvadrata stalno idu gore. Više od devedeset posto građana ima jednu ili više nekretnina, a tu je opet statistika neumoljiva. Ej, pa samo je u Splitu prazno 17 tisuća stanova! To je potvrdio Branko Bačić, potpredsjednik Vlade, a podatke mu dostavio HEP.
Svi ti vlasnici nekretnina dobitnici su u ovoj situaciji, jer stan koji im je, recimo, 2019. vrijedio 100 tisuća eura, sad "piza" najmanje dva i pol puta više.
Doduše, poskupjela je sva roba i usluge, ali ne toliko koliko stanovi, kuće, apartmani i poslovni prostori, naročito u jadranskom dijelu Hrvatske.
U Opatiji i Dubrovniku na najatraktivnijim se lokacijama četvorni metar novogradnje prodaje i po 10 tisuća eura, a kupci nisu samo stranci. I to nešto govori. Imamo Tuđmanovu Hrvatsku s 200 bogatih obitelji. Što smo tražili, to smo i dobili.
Da se u maloj Hrvatskoj, po svoj prilici, okreće veliki novac iz Europe, a jedan dio tih milijuna i milijuna ima sumnjivo podrijetlo, pokazuju i podaci o štednji.
Imajte na umu da su kamate na štednju sve manje, a ona je i dalje prilično visoka. Tek je nešto manja nego golemi javni dug Republike Hrvatske. Tko zna tko je sve "položio" novac na banke u Hrvatskoj?
Dalje, kad god Vlada odluči staviti vrijednosne papire u optjecaj, državne obveznice i trezorske zapise, ne da ima interesa, nego se u Fini od ranog jutra čekaju redovi?! To se ne događa u siromašnim zemljama.
Siva ekonomija
I na koncu – mirovine. One rastu, ali su i dalje ispod EU prosjeka, mizerne su, međutim, javna je tajna da ovdje veliki broj umirovljenika, naročito onih s falšim vojnim i civilnim penzijama, a od njih ne živi.
Statistički ih se ubraja u pauperizirano građanstvo koje jedva sklapa kraj s krajem, a prava je istina da je to jedini prihod koji im poreznici vide, sve ostalo dobivaju na ruke.
Gledati na ljude u pedesetima, od kojih mnogi pucaju od snage, kao na uboge penziće, tragikomično je. Radi se o barem stotinjak tisuća prevaranata koji su s lažnom medicinskom dokumentacijom od države izbili manju ili veću mirovinu ili kakvu naknadu, pa sad kruh zarađuju u sivoj ekonomiji koja – apsurdno je, ali je tako – trideset godina nakon rata i dalje obuhvaća gotovo trećinu našeg ukupnog privrednog sustava.
Zato se stranci koji nam ovdje dolaze iz bogatijih EU država ne prestaju čuditi. Pitaju se kako to da se ovako dobro živi, a na prvu, kad se šeta ulicama i trgovima, ne znaš je li radni dan ili blagdan. Nitko živ ne radi ništa pod milim bogom.
Da je tako, potvrđuju službene brojke: od 150 tisuća Splićana, čak 50 tisuća su umirovljenici. Mislite li da ovdje živi 50 tisuća "staraca" koji su pošteno odradili svoj radni vijek? Nema šanse.
Dobar dio je to ekipa koja bi još brda mogla poravnati, a pripada armiji lažnih penzića koji ekonomske analitičare iz Hrvatske i MMF-a stalno dovode u zabludu.
Hrvatska je zemlja čudesa, a njezina stvarnost poput radnje filma "Matrix": jedno se piše, analizira i broji, a drugo se živi. Statistika šumom, Hrvati drumom. Tako je to od stoljeća sedmog i neće se promijeniti. Nama država služi samo da bismo je nemilosrdno pljačkali.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....