Treba raditi do 67. godine, ili 75. godine, treba produljiti radno vrijeme na 10 sati, ili kao Grci dozvoliti i da se radi 12 sati na dan. Sve luđa ideja jedna od druge. A da vrijeme koje ste proveli na poslu uopće nije presudno za uspjeh tvrtke u kojoj radite, ili vaš osobni ako ste sam svoj poduzetnik, govore i podaci koje je nedavno objavio Jutarnji list. I ti podaci su porazni za Hrvatsku.
Na svakih sto eura vrijednosti koje prosječno stvori radnik u EU-u, u domaćoj ekonomiji stvori se samo 55 eura vrijednosti! Dakle za isti rezultat hrvatski radnici moraju potrošiti dvostruko više vremena! Može li gore? Teško.
Hrvatska je na dnu u gotovo svim sektorima koji su analizirani, a to su industrija, građevinarstvo, trgovina na veliko i malo, prijevoz, skladištenje, smještaj te djelatnosti pripreme i usluživanja hrane, u informacijskim i komunikacijskim djelatnostima, financijskim i osiguravateljskim djelatnostima, stručnim, znanstvenim i tehničkim djelatnostima te administrativnim i pomoćnim uslužnim djelatnostima, kao i u javnoj upravi, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi.
Najporaznije jest što smo u sektoru industrije (a cijela Europa priča o reindustrijalizaciji, dok mi pričamo o Thompsonu i ZDS pozdravu) ispod polovice prosjeka Europske unije. Bruto dodana vrijednost po zaposlenome u tom sektoru iznosi samo 35,7% prosjeka Europske unije (Slovenci su na 70 posto, Česi na gotovo 60 posto prosjeka EU, u Poljskoj oko polovice, u Mađarskoj nešto više od 40 posto...).
Dodatni problem predstavlja činjenica da industrija u Hrvatskoj zapošljava veći udio radne snage nego u prosjeku Europske unije. Dok u EU industrija (bez građevinarstva) zapošljava oko 15% radnika, u Hrvatskoj taj udio iznosi gotovo 19%. Time se kombinira nizak stupanj dodane vrijednosti po zaposlenome s relativno velikom koncentracijom zaposlenosti.
Industrijsko zaostajanje Hrvatske ne može se stoga objasniti ni geografijom ni mediteranskim modelom rasta. Ovakvo stanje dobiva dodatnu težinu u kontekstu aktualnih europskih rasprava o reindustrijalizaciji, strateškoj autonomiji i jačanju proizvodnih kapaciteta u sektorima poput energetike, obrambene industrije i zelenih tehnologija. Dok se na razini EU sve otvorenije govori o potrebi obnove industrijske baze kao preduvjeta dugoročnog rasta produktivnosti, hrvatska industrija u taj ciklus ulazi s izrazito niskom razinom dodane vrijednosti po zaposlenome. Navedeno upućuje na strukturna ograničenja koja nadilaze kratkoročne cikluse te sugerira da bez dubinskih promjena u tehnološkoj strukturi, investicijama i organizaciji proizvodnje industrijski sektor teško može postati nositelj konvergencije prema razvijenijim članicama Unije.
Ukratko, neproduktivni smo, spori, neorganizirani,... Ne da ne držimo korak s Europom, ne da smo na slijepom kolosijeku, nego ćemo, nastavi li se tako, biti “kruha gladni”. Zaludu nam varka zvana turizam, europski fondovi i osobna potrošnja. To se preko noći ugasi, ako nema nove dodane vrijednosti, ona koja se zasniva na pameti, a ne na pranju lancuna...
Što rade svi, od Vlade do poduzetnika, da se ta situacija preokrene? Odnosno pomaže li Vlada postavljanjem okvira u kojem će poslodavcima biti lakše raditi i ostvarivati prihod? Ma nije valjda da ne znate odgovor?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....