Dok se u javnosti sve češće otvara pitanje mogu li cijene u hrvatskom turizmu i ugostiteljstvu biti niže već ove sezone, dio stručnjaka upozorava da rasprava o “pojeftinjenju” ne može biti odvojena od stvarnih troškova poslovanja. Inflacija, rast cijena energenata, povećani troškovi rada i visoko porezno opterećenje posljednjih su godina snažno promijenili ekonomsku sliku sektora koji je jedan od ključnih pokretača hrvatskog gospodarstva. Istodobno, očekivanja tržišta i pritisak konkurentskih destinacija dodatno pojačavaju dilemu – koliko prostora za korekciju cijena doista postoji bez ugrožavanja kvalitete usluge i investicijskog ciklusa?
O tome jesu li zahtjevi za snižavanjem cijena realni, kako danas posluju ugostitelji te kakve bi posljedice moglo imati forsirano spuštanje cijena turističkih usluga razgovarali smo s Hrvojem Marganom, predsjednikom Ceha ugostitelja i turističkih djelatnika Hrvatske obrtničke komore.
Na temelju kojih konkretnih ekonomskih pokazatelja se može opravdati očekivanje pada cijena turističkih usluga za 10 do 20 posto?
-U trenutku povećane gospodarske neizvjesnosti razumljiv je apel da sektor turizma i ugostiteljstva zadrži cjenovnu konkurentnost. Međutim, pritom je važno uzeti u obzir nekoliko temeljnih činjenica i relevantnih ekonomskih pokazatelja kako se ne bi donosili pojednostavljeni zaključci.
Cijene u sektoru turizma i ugostiteljstva dominantno se formiraju na temelju troškovnih inputa. Kada govorimo o finalnoj cijeni usluge u ugostiteljstvu, ona u velikoj mjeri ovisi o nabavnim cijenama hrane i pića, troškovima rada, energenata, najma i financiranja poslovanja. Uz to, ne treba zanemariti ni porezno opterećenje - primjerice, PDV na piće u Hrvatskoj među najvišima je u Europi i izravno utječe na konačnu cijenu za gosta.
Važno je pritom razlikovati pojedine sektore gospodarstva. Iz nedavne analize Hrvatske narodne banke proizlazi da su poduzeća u maloprodaji hrane u razdoblju od 2019. do 2024. udvostručila dobit uz stabilne trgovačke marže, što sugerira da je sektor trgovine rast troškova uspio prebaciti na ostale sudionike u lancu. S druge strane, analiza Centra za makroekonomska istraživanja HGK pokazuje da je u 2024. godini neto dobit ugostiteljskog sektora pala za 4,8 posto, dok je EBITDA marža smanjena za 1,5 posto. To pokazuje da ugostiteljstvo posluje pod snažnim pritiskom troškova i da prostora za linearno smanjenje cijena od 10 do 20 posto realno nema bez ozbiljnih posljedica za poslovanje.
Smatrate li da su trenutačne javne poruke o potrebi snižavanja cijena u skladu s realnim rastom troškova poslovanja u turizmu (rad, energenti, nabava)?
-Razumljivo je da javnost i donositelji politika žele očuvati konkurentnost hrvatskog turizma, osobito u uvjetima povećane osjetljivosti potrošača na cijene, ali i natjecanja među destinacijama u pogledu cjenovne konkurentnosti. Međutim, svaka rasprava o cijenama mora biti utemeljena na cjelovitim i relevantnim podacima.
Turistički i ugostiteljski sektor posljednjih godina bilježi kontinuiran rast troškova rada, energenata, sirovina i nabave, što potvrđuje statistika i analize. Ugostitelji i mali poduzetnici u značajnom dijelu nisu povećavali marže, nego su pokušavali održati poslovanje i zadržati zaposlenike u izrazito zahtjevnim tržišnim okolnostima.
Podaci jasno pokazuju da profitabilnost ugostiteljskog sektora pada, što potvrđuje da rast cijena nije posljedica ekstraprofita, nego prvenstveno refleksija povećanih ulaznih troškova. Zato je važno izbjeći generalizacije koje cijeli sektor prikazuju kao generator inflacije, jer takav pristup ne odgovara stvarnim ekonomskim pokazateljima.
Koje bi bile moguće posljedice za kvalitetu usluge i investicije u turističkom sektoru ako bi došlo do značajnijeg smanjenja cijena?
-Nadamo se da do toga neće doći, no značajnije administrativno ili tržišno forsirano smanjenje cijena imalo bi ozbiljne posljedice, osobito za male i srednje poduzetnike koji čine okosnicu hrvatskog turizma i ugostiteljstva.
Mnogi mali poslovni subjekti već sada posluju na granici profitabilnosti, a akumulirani kapital više se ne koristi za razvoj i investicije, nego za održavanje postojećeg poslovanja i očuvanje likvidnosti. To bi trebalo zabrinuti sve dionike jer bez novih ulaganja nema dugoročnog podizanja kvalitete hrvatske turističke ponude.
U slučaju značajnijeg smanjenja cijena dio poduzetnika bio bi prisiljen odustati od investicija u kvalitetu, digitalizaciju, energetsku učinkovitost i razvoj kadrova, a dio njih mogao bi biti istisnut s tržišta. Dugoročno bi to moglo rezultirati padom kvalitete usluge i manjom konkurentnošću destinacije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....