Banovina je ovih dana ponovno na nogama. Ovaj put ne zbog potresa, ne zbog zatvorenih pogona ni zbog još jednog poraznog statističkog izvješća o više umrlih nego rođenih, nego zbog pilića. Točnije, zbog najave izgradnje megaperadarskih farmi u okolici Siska.
Na uzbunu su zazvonile ekološke udruge, aktivisti za prava životinja, zaštitari prirode. Pridružili su im se i oporbeni političari, ponajviše desne provenijencije, koji su u toj priči prepoznali i političku priliku. Prema procjenama organizatora, okupilo se oko pet tisuća ljudi – respektabilan broj za skup koji je, koliko god bio građanski intoniran, imao i politički predznak. Uzvikivalo se: "Ostavke, ostavke!"
Investitori iz Ukrajine planiraju gradnju velikih farmi brojlera, klaonica, tovilišta i valionica, uz bioplinsko postrojenje koje bi prerađivalo klaonički otpad i nusproizvode – uključujući i pileći izmet – u energiju. Protivnici projekta strahuju od neugodnih mirisa, amonijaka, zagađenja tla i vode te narušavanja kvalitete života. U zemlji u kojoj gotovo svaki veći projekt prati sumnja u pogodovanje, "zamračena" zemljišta, manjkave studije utjecaja na okoliš i političko-interesne veze, nepovjerenje nije iznenađenje. Kod nas su, uostalom, oči uvijek velike kad je riječ o investicijama.
Ipak, ostaje pitanje: što na Banovini treba raditi? Od čega bi ljudi trebali živjeti?
Primjer Siska bolan je podsjetnik na industrijsku pustoš. Od nekadašnje Željezare Sisak do Inine Rafinerije nafte Sisak, pogoni su ugašeni, hale prazne, radna mjesta su nestala. Banovina je područje koje je već pretrpjelo previše gospodarskih i demografskih udaraca da bi olako odbacivalo svaku investiciju.
Ne treba apriorno braniti investitore, niti ih unaprijed osuđivati. No svaka investicija, bez obzira na to dolazi li uz politički blagoslov HDZ-a, SDP-a, Mosta ili nekog četvrtog, za ovakvu regiju može značiti radna mjesta i prihod. Protivnici projekta zasad nisu ponudili jasnu alternativu, osim da su protiv. Hoće li se na Banovini kopati zlato? Bušiti nafta? Razvijati visoka tehnologija? Lijepo zvuči, ali realnost je znatno surovija.
Ljudi moraju raditi i zarađivati. Socijalna pomoć ne može biti razvojna strategija.
Rješenje nije u galami, nego u pravilima. Ako se farme grade, moraju biti strogo u zakonskim okvirima: uz poštovanje Zakona o gradnji, Zakona o zaštiti okoliša i svih sanitarnih i veterinarskih standarda. Takvi objekti postoje diljem Europske unije i funkcioniraju bez skandala – pod uvjetom da se poštuju propisi i da nadzor nije samo mrtvo slovo na papiru.
U suprotnom, dobit ćemo još jednu podjelu: jedni će tvrditi da su Siščani i Petrinjci protiv vlastitog napretka, drugi da brane zdravlje i prirodu. Na prosvjedu se mogla vidjeti šarena koalicija – od političara poput Mira Bulja do zagovornika vegetarijanstva, koji poručuju da nam farme uopće ne trebaju. Transparent "Sveti Franjo prijatelj ptica, pilići su ptice" možda je simpatičan, ali teško može biti temelj gospodarske strategije.
Istodobno, pileće meso i jaja sve su skuplji, a veliki dio dolazi iz uvoza. Možda bi dio te proizvodnje trebalo zadržati kod kuće, pod strožom kontrolom, umjesto da konzumiramo ono što nam drugi proizvedu. Paradoks je da zaziremo od domaće proizvodnje, a bez problema kupujemo uvoznu robu, čije uvjete uzgoja ne možemo nadzirati.
Jedan glas na prosvjedu ipak se gotovo nije čuo – glas malih proizvođača. Upravo su oni potencijalno najugroženiji dolaskom megasustava. Njihova sudbina možda je i najvažnije pitanje u cijeloj priči.
Banovina ne treba ni slijepe investicije ni slijepi otpor. Treba jasna pravila, transparentnost i odgovor na ključno pitanje: kako spojiti zaštitu okoliša s pravom na rad. Sve drugo je politika.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....