Hrvatska je umnogome zanimljiva zemlja kada je riječ ekonomskom sustavu u kojem živi. Ili barem javno tvrdi da živi, iako mnogi elementi, kad se zagrebe ispod površine javnih iskaza, to baš i ne potvrđuju.
Tako su, primjerice, našim poduzetnicima, a bome i brojnim pratećim analitičarima, javno puna usta zakona tržišne ekonomije. Koje oni jednostavno moraju slijediti kako bi opstali. Jer, to je barem svima poznato, tržišni su zakoni neumoljivi.
Taj će argument u pravilu potezati u svim raspravama o visokoj inflaciji, odbacujući optužbe kako je ona rezultat neke njihove pohlepe i svjesnog nabijanja cijena. Ma ne, nema govora o tome, uzvraćat će uvrijeđeno svima koji se drznu takvo što ustvrditi. Oni jednostavno moraju pratiti europske cijene, od sirovina, energenata, transporta, svega što ulazi u konačnu cijenu proizvoda ili usluge, uključujući i profit. Uostalom, živimo u Europskoj uniji, u tržišnoj ekonomiji, u kapitalizmu, a ne, što ti ja znam, u nekom socijalizmu. Daleko mu bilo.
Zaneseni u svojoj pravdoljubivosti, obično samoljubivo zaključe kako čine sve što mogu da cijene budu niže, ali protiv zakona tržišta ne mogu. Pa usput uvijek upru prstom i u državu koja im previše novca uzima kroz poreze i doprinose. Eto, posve iskreno će reći, mogla bi njihova roba biti jeftinija kada bi država smanjila taj preveliki PDV, ali ovako – teško.
Sve to zaklinjanje u neumoljive zakone tržišta lijepo zvuči, ponekad čak i uvjerljivo, dok se ne dogode situacije u kojima bi ti isti tržišni zakoni također trebali neumoljivo funkcionirati, ali s malo drukčijim predznakom. Jer kao što postoje tržišne cijene energije, sirovina, uvoznih komponenti, pa i gotovih proizvoda, koje naši poduzetnici bez iznimke smatraju nezaobilaznim, postoji i tržišna cijena rada, na čijim se plećima i doprinosu sve proizvedeno i usluženo gradi. Ako sve drugo treba biti na europskoj razini, a po našim poduzetnicima ne samo da treba, nego naše cijene te razine premašuju u sve većoj mjeri, tada bi i cijena rada trebala pratiti te zadane i "neupitne" komponente tržišne računice. Pogotovo jer spada u deficitaran element cijele slagalice, a to mu po definiciji diže tržišnu cijenu.
No, kada se stigne do te točke, oduševljenje poduzetnika tržišnim zakonima i neizbježnim europskim cijenama naglo splasne. Na lica se navlači zabrinuti izraz, a priča se odmah prebacuje na drugi kolosijek – kuknjavu o sigurnoj propasti, neizbježnim otpuštanjima, padu investicija, zapravo sigurnom putu u ekonomsku propast ako cijena rada poraste. To će biti zadnji čavao u njihov poduzetnički lijes. Pa se i prilikom godišnjih rasprava o podizanju minimalca s više bijedne na manje bijednu razinu za mjesečni rad, redovito nadigne strašna graja, žestoka lobiranja, prijetnje posljedicama ako se ustraje na "neodrživim" zahtjevima o plaćama dovoljnim za životarenje, a ne samo za golo preživljavanje. Tržište i tržišni zakoni sad su odjednom nepoželjni, smrtni neprijatelji; nismo mi razvijena Europa pa da podižemo plaće bliže njihovim prosjecima, hej, daleko smo mi od njih. Budimo realni...
Pa, hajde, budimo onda. Pogledajmo malo, bez buke i podizanja prašine da se stvari zamagle, kako stvari doista stoje. Uzet ćemo za primjer ugostiteljstvo, trgovinu i usluge, kako bismo izbjegli priče o niskoj produktivnosti u našoj industriji koja je razlog što plaće ne mogu rasti.
Dakle, imamo hrvatske restorane ili kafiće, a bome i trgovačke lance, u kojima su cijene u posljednje dvije godine toliko uzletjele da su premašile razinu u puno razvijenijim zemljama. Vidjeli smo ovog ljeta u TV prilozima Nijemce, Britance, Francuze, Nizozemce..., kako hvale ljepotu hrvatske obale, ali uvijek uz konstataciju da su iznenađeni visokim cijenama. Ne samo u restoranima, nego i u trgovinama. A kad Švicarka ili Šveđanka kaže da su iste kao i kod njih, gdje su plaće po tri do pet puta veće od naših, tada je sve jasno. Ili bi, barem, trebalo biti?
Imamo cijene u razini najrazvijenijih zemalja, a prosječne plaće su nam na samom europskom dnu. Tržišni zakoni na jednoj strani vage djeluju u punoj snazi, a na drugoj u punoj negaciji. Jednima pumpaju profit, svoj kuknjavi unatoč, a drugoj strani normalan život od svoga rada i svoje plaće čine sve teže dostižnim.
Nešto u računici definitivno ne štima. Ako su cijene u našim restoranima i kafićima, osobito duž jadranske obale, veće nego u Italiji, a jesu, a Talijani plaćaju radnike u restoranima znatno više nego naši poslodavci, a plaćaju, zašto se onda kod nas uporno tvrdi da plaće ne mogu biti veće, jer će inače biznis propasti. Računica govori drukčije. A i prihodi poduzetnika što se prelijevaju u kupljene apartmane, skupe automobile, jahte, putovanja diljem globusa... Biznisi im i te kako dobro idu, vlada gotovo tučnjava za svakom iole dobrom lokacijom na kojoj se može otvoriti ugostiteljski obrt, ali vlada i teška odbojnost prema ideji da bi radnici trebali zarađivati više, da i ne spominjemo europsku tržišnu cijenu rada koja im djeluje kao čisti horor. Ne i vlastite cijene puno veće od europskih.
To je i razlog što su nebrojeni naši ljudi u naponu snage, njih oko 450 tisuća, suočeni s "tržišnim zakonima" koji vrijede samo kad se nabijaju europske cijene i iznad europske zarade, odlučili također izići na tržište. Pa su svoj rad i znanje ponudili i prodali diljem Europe onima koji su za njega spremni platiti europsku tržišnu cijenu.
Naši poslodavci, na riječima uvijek veliki patrioti, nimalo ne haju za to. Neće oni pasti na te jeftine "trikove". Samo su njihovi interesi tržišni i prihvatljivi, radnički su čista ucjena. I prevelik trošak. Zato će malo kukati državi, pa lijepo uvesti jeftinije radnike. Uostalom, oni su ti koji ljudima "daju posao" i oni će odrediti koliko će ih za to platiti. Onima kojima to ne paše, široko polje.
Ta česta uzrečica, mi im "dajemo posao", zvuči kao da su zaposleni nešto dobili na pladnju. Iako oni svojim radom, koji prodaju poslodavcima jer im je on nužan za poslovanje, zarađuju novac i tvrtki i vlasniku. Kad ih za to malo plati, oni daju njemu, a ne on njima. Daju mu dio svojih umanjenih plaća zbog lokalnog ignoriranja zakona tržišta, i time mu povećavaju zaradu. Toliko o davanju.
I toliko o razlozima koji vode mlade ljude u svijet u potrazi za pravednijim plaćanjem njihova rada.
U međuvremenu, inflacija buja svim spomenutim uštedama na plaćama radnika usprkos. Puno više nego u zemljama koje radnike znatno bolje plaćaju. No njezin uzrok definitivno nije izmišljena pohlepa ovdašnjih poduzetnika. Oni jedva preživljavaju!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....