Koncem devedesetih u Lovrečicu kraj Umaga doseljava se Tadija Šarac, povratnik iz Mannheima, podrijetlom iz Tomislavgrada.
Po dolasku u Istru ubrzo je stupio u kontakt s obitelji Visintin - majkom Šimicom i kćeri Cvitom. Obje su bile osobe s težim intelektualnim teškoćama; sudski vještak Aldo Radoš još je 2004. utvrdio da je Cvita intelektualno teško oštećena od rođenja, dok je njezina majka bila nepismena, neuka i čitavog života ograničenih mentalnih sposobnosti, piše Dražen Majić za portal Istra24.
Nakon smrti Šimičina supruga Remigija, Šarac im počinje pomagati vozeći ih k liječniku i u trgovinu. U tom trenutku njihova je kuća bila jedina na širem području, okružena tisućama kvadrata vrijednog građevinskog zemljišta uz more.
U razdoblju 2002.–2003. Šarac sa Šimicom i Cvitom sklapa niz ugovora kojima mu one prodaju više od 30.000 četvornih metara atraktivnog zemljišta.
Dogovorena cijena od 2,8 milijuna kuna bila je daleko ispod tadašnje tržišne cijene, no obitelj tvrdi da im je realno isplaćeno tek 110.000 kuna, u što je Šarac uračunao i troškove za namještaj te grobno mjesto na lokalnom groblju.
Uz 12 apartmana sagradio i - kapelicu
Nepismena Šimica ugovore je potpisala otiskom prsta, potvrđujući palcem da joj je novac isplaćen ‘unaprijed‘. Šarac je veći dio zemlje odmah preprodao po dvostrukim cijenama, dok je na jednoj parceli sagradio zgradu s 12 apartmana i kapelicu.
Iako je dozvola predviđala tek četiri stana, bespravna gradnja na dvije etaže legalizirana je 2013. godine. Najstrašnije od svega, žene nisu ni shvatile da su Šarcu prepisale i samu kuću u kojoj žive - tko bi, naime, zdrave pameti prodao krov nad glavom i ostao na ulici, piše novinar portala Istra24.
Tijekom kasnijih sudskih sporova, Šarac je davao kontradiktorne izjave. Godine 2008. tvrdio je da je novac brojao pred javnim bilježnikom, dok je 2012. izjavio da je isplate vršio u kući, navečer i bez svjedoka.
Na upozorenje sutkinje Margarete Vivode da mu se iskazi ne poklapaju, uzvratio joj je da ga je ‘krivo shvatila‘. Unatoč tome, Općinsko državno odvjetništvo u Bujama odbacilo je prijavu za lažno svjedočenje uz objašnjenje da Šarčev iskaz nije bio ‘objektivno lažan‘ jer navodno nije bio svjestan da laže.
Istodobno, Šarac je u medijima za Cvitu tvrdio da je novac ‘bezglavo potrošila ganjajući muškarce po Bujštini‘. Čak je izjavio kako su mu se žalile da im novac nestaje, pa im je ‘velikodušno‘ ugradio sigurnosni sef u kuću koju im je upravo oduzimao.
Angažirao MIlanovića pa otisak palca postao neosporan dokaz
Sutkinja Vivoda 2016. prvostupanjski je proglasila ugovore ništetnima, no drugostupanjski sudovi su te odluke preinačili. Za hrvatsko pravosuđe, unatoč vještačenjima o intelektualnom oštećenju, sve je bilo legalno. Zanimljivo je da su ugovore sastavljali odvjetnici poput Marija Manojlovića, koji je na sudu tvrdio da ‘nije primijetio ništa čudno‘ kod klijentica, dok je Šarca zastupao Ivan Milanović, nekadašnji čelni čovjek istarskog pravosuđa. Upravo nakon njegova angažmana, otisak palca koji sud u Bujama isprva nije prihvaćao iznenada postaje neosporan dokaz.
Drama je kulminirala kada je Šarac krenuo u deložaciju Cvite, njezina supruga Stjepana Liščevića i dvoje maloljetne djece. Obitelji je prethodno isključio struju i vodu, a susjedi svjedoče da je desetak puta rezao kabele kojima su ih mještani pokušavali privremeno spojiti.
Iako je prvotna presuda iz 2019. nalagala iseljenje samo supruga Stjepana, porečki sudac Alen Barbić i savjetnica Ivana Liović uoči same deložacije nalažu izbacivanje cijele obitelji.
Ovrhu je u zadnji tren spriječila velika skupina mještana Lovrečice koji su vlastitim tijelima, uz potporu lokalnog svećenika, blokirali put policiji.
U priču se konačno uključio i pravobranitelj za osobe s invaliditetom, dok lokalna policija istražuje prijave o prijetnjama ubojstvom koje je Šarac navodno uputio prosvjednicima, piše Dražen Majić za portal Istra24.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....