Kako se procjenjuje tko je opasan? Psihijatri otkrivaju: ‘Velika je razlika između neubrojivosti i smanjene ubrojivosti‘

Okrutan zločin koji je potresao drniški kraj, u kojem je 50-godišnji muškarac, ranije osuđivan zbog ubojstva, osumnjičen za brutalno ubojstvo 19-godišnjeg mladića, ponovno je otvorio jedno od najtežih pitanja hrvatskog kaznenog sustava: kako funkcioniraju psihijatrijska vještačenja, što znači kada je netko bio "bitno smanjeno ubrojiv" i može li osoba, unatoč teškom nasilnom zločinu iz prošlosti, nakon odsluženja kazne ponovno izići na slobodu.

U javnosti nakon ovakvih slučajeva gotovo uvijek slijedi ista reakcija: nevjerica. Kako je moguće da je osoba koja je već počinila teško kazneno djelo ponovno bila na slobodi? Tko procjenjuje predstavlja li i dalje opasnost? I znači li psihijatrijska dijagnoza automatski i izbjegavanje zatvora?

Odgovori, međutim, nisu ni jednostavni ni jednoznačni. Hrvatski kazneni sustav vrlo jasno razlikuje neubrojivost, smanjenu ubrojivost i punu kaznenu odgovornost, a upravo o tim procjenama često ovise i kazna i način liječenja, ali i pitanje može li netko nakon određenog vremena ponovno izići među ljude, piše Ivana Krnić za Jutarnji list.

Važno je pritom naglasiti da se ovaj tekst ne bavi konkretnim slučajem niti prejudicira bilo čiju kaznenu ili psihijatrijsku odgovornost. No upravo je posljednji zločin bio povod da ponovno otvorimo temu o kojoj javnost najčešće sluša tek kroz šture sudske formulacije "bio je smanjeno ubrojiv", "izrečena mu je sigurnosna mjera", "upućen je na prisilno liječenje", bez stvarnog razumijevanja što te odluke u praksi znače.

A iza tih formulacija nalazi se sustav u kojem se isprepleću pravo, psihijatrija, procjena rizika i pitanje zaštite društva.

Jutarnji list je prije godinu dana, nakon jednog drugog teškog slučaja koji je također duboko uznemirio hrvatsku javnost, proveo dan u Zavodu za forenzičku psihijatriju Klinike za psihijatriju Vrapče da bi iznutra prikazao kako izgledaju psihijatrijska vještačenja osoba optuženih za najteža kaznena djela. Tada su psihijatri tog odjela detaljno objasnili kako sustav funkcionira, tko odlučuje o nečijoj ubrojivosti i što zapravo znači kada sud utvrdi da je netko bio neubrojiv ili bitno smanjeno ubrojiv.

Neubrojivost i bitno smanjena ubrojivost

U hrvatskom Kaznenom zakonu neubrojivost i bitno smanjena ubrojivost dvije su potpuno različite pravne kategorije, iako ih javnost često poistovjećuje.

Neubrojiva osoba, prema zakonu, nije kazneno odgovorna. Riječ je o osobi koja u trenutku počinjenja djela zbog teže duševne smetnje nije mogla shvatiti značenje svojeg postupanja ili nije mogla upravljati svojom voljom. Takvoj osobi ne izriče se zatvorska kazna, nego joj se, ako za to postoje uvjeti, određuje prisilno psihijatrijsko liječenje prema Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.

Kod bitno smanjene ubrojivosti situacija je bitno drukčija. Tada osoba jest kazneno odgovorna, ali se smatra da su njezine sposobnosti rasuđivanja ili kontrole postupaka u trenutku zločina bile znatno smanjene. Upravo zato sud takvu osobu može blaže kazniti, ali ona i dalje može dobiti višegodišnju zatvorsku kaznu.

Kako su nam tada objasnili psihijatri Zavoda za forenzičku psihijatriju u Vrapču, samo neubrojive osobe nisu kazneno odgovorne, dok su osobe sa smanjenom ili bitno smanjenom ubrojivošću i dalje kazneno odgovorne te mogu završiti u zatvoru.

Upravo u Zavodu za forenzičku psihijatriju "Dr. Vlado Jukić" u Vrapču provodi se velik dio najtežih psihijatrijskih vještačenja u Hrvatskoj. Ondje godišnje dolaze stotine osoba optuženih za teška kaznena djela, od ubojstava i pokušaja ubojstava do brutalnih napada i teških nasilnih delikata.

Psihijatrijsko vještačenje ne određuje policija, nego sud ili državno odvjetništvo, i to kada tijekom istrage postoji sumnja da su psihičke smetnje mogle utjecati na ponašanje počinitelja. Ponekad je riječ o ranijem psihijatrijskom liječenju, medicinskoj dokumentaciji ili izrazito neobičnom ponašanju nakon zločina.

Velika većina počinitelja ipak je kazneno odgovorna

Sam postupak daleko je od filmskih scena kakve javnost često zamišlja.

Prije nego što uopće razgovaraju s osobom koja se vještači, psihijatri proučavaju cijeli sudski spis, iskaze svjedoka, toksikološke nalaze, opis ozljeda, raniju medicinsku dokumentaciju i sve druge okolnosti slučaja. Ponekad je riječ o tisućama stranica dokumentacije.

Tek nakon toga slijede razgovori, psihologijska obrada i višednevna promatranja. Vještačenja najčešće traju od sedam do deset dana, a u složenijim slučajevima i dulje.

Kako su tada pojasnili psihijatri iz Vrapča, "neubrojivost" je prije svega pravni termin, dok psihijatri procjenjuju je li osoba u trenutku djela mogla shvatiti značenje svojeg postupanja i upravljati svojom voljom.

Drugim riječima, psihijatri ne procjenjuju "dobrotu" ili "zloću" počinitelja, nego njegovo psihičko stanje u trenutku počinjenja djela.

A statistika pritom ruši dio uvriježenih pretpostavki.

Prema podacima koje su tada iznijeli psihijatri Zavoda za forenzičku psihijatriju, tek oko 10 do 13 posto najtežih kaznenih djela poput ubojstava počinjeno je u neubrojivom stanju.

To znači da je velika većina počinitelja najtežih zločina, prema procjenama vještaka, ipak bila kazneno odgovorna.

Kada sud prihvati nalaz da je osoba bila neubrojiva, ona ne odlazi u zatvor, nego na prisilno liječenje. Takve osobe smještaju se u forenzičke psihijatrijske ustanove ili se, ako stručnjaci procijene da je moguće, liječe na slobodi uz strogi nadzor.

No ni tada sustav nije jednostavan kako se često prikazuje.

Najteža je procjena rizika budućeg ponašanja

Psihijatri iz Zavoda za forenzičku psihijatriju godinama upozoravaju i na problem zakonskog ograničenja trajanja prisilnog liječenja. Naime, kod neubrojivih osoba trajanje forenzičkog smještaja vezano je uz težinu kaznenog djela, zbog čega se može dogoditi da osoba nakon isteka zakonskog roka mora biti otpuštena iz prisilnog smještaja iako stručnjaci procjenjuju da i dalje postoji ozbiljan rizik za okolinu.

Upravo tu dolazi do jedne od najvećih dilema sustava: kako uskladiti prava osoba s duševnim smetnjama i zaštitu društva.

Kod osoba koje su bile bitno smanjeno ubrojive situacija je drukčija. One služe zatvorsku kaznu, a sud im može izreći i sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja. Takvo liječenje može se provoditi tijekom boravka u zatvoru, najčešće u okviru zatvorske bolnice, ali i nakon izlaska na slobodu ako sud procijeni da za to i dalje postoje uvjeti.

Drugim riječima, psihijatrijsko liječenje ne završava nužno istekom zatvorske kazne.

No ni tada odluku ne donosi jedan liječnik niti jedna institucija. Vještaci daju stručno mišljenje, ali konačnu odluku donosi sud. Sigurnosne mjere periodično se preispituju, rade se nova vještačenja i procjenjuje postoji li i dalje opasnost za okolinu ili za samu osobu.

Upravo je procjena budućeg rizika jedan od najtežih dijelova forenzičke psihijatrije.

Kako su tada upozorili psihijatri iz Vrapča, u forenzici je najteže procijeniti opasnost jer rizik uvijek postoji, a cilj sustava je taj rizik svesti na društveno prihvatljivu razinu.

I upravo se na tom mjestu susreću medicina, pravo i ono što javnost najteže prihvaća: činjenica da psihijatrijsko vještačenje nije alat kojim se netko "izvlači" od odgovornosti, nego pokušaj da se procijeni što se događalo u trenutku zločina, postoji li bolest, može li se liječiti i koliki rizik osoba predstavlja za društvo.

Jer koliko god nakon brutalnih zločina postojala potreba za jednostavnim odgovorima, sustav koji odlučuje o ubrojivosti gotovo nikada nije jednostavan, piše Jutarnji list.