Za Hrvatsku su čuli od nona ili none. Babe ili dida. Bake ili djeda, ovisno iz kojeg su kraja dolazili.
Oni su im odmalena u Americi, Argentini, Čileu ili Australiji pričali o maloj kršnoj zemlji sunca, mora, maslina i vinove loze, odakle su se, najčešće trbuhom za kruhom, zaputili u bijeli svijet. Od Punta Arenasa na rubu Ognjene zemlje do Novog Južnog Walesa u Australiji, život u novoj domovini njihovi preci gradili su kao rudari, metalci, kopači zlata, ribari, vinari, stočari, poljoprivrednici, trgovci.
Otada je u nekim slučajevima prošlo pedesetak, a u nekim i više od stotinu godina.
Njihovi potomci – bar onaj dio njih u kojima je posijana klica ljubavi prema Lijepoj našoj ostavila traga – danas mogu zatražiti, i u propisanoj proceduri, dobiti hrvatsko državljanstvo iako u Hrvatskoj ne žive. A mnogi od njih nikad je nisu ni posjetili.
Republika Hrvatska, naime, omogućava stjecanje državljanstva po osnovi pripadnosti hrvatskom narodu. I, za razliku od recimo Slovenije, pritom kao uvjet ne traži i jednogodišnji boravak na svojem teritoriju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....