Amerikanka je dobila hrvatsku putovnicu, kaže da s njom može putovati u više zemalja nego s američkom! I nije lagala

Amerikanka hrvatskih korijena kaže da joj se život doslovno promijenio otkako je uz američko dobila i hrvatsko državljanstvo. S dvjema putovnicama u torbi vrlo brzo je shvatila da joj je s hrvatskim dokumentom lakše putovati svijetom: manje viza, manje papirologije i više zemalja u koje može ući samo s kartom i putovnicom. Njezino iskustvo dobro ilustrira kako je hrvatska putovnica u nekoliko godina od „običnog“ dokumenta postala jedna od najmoćnijih na svijetu – jača čak i od američke.

Hrvatska putovnica doživjela je tihi, ali impresivan uspon: prvi put otkako se prate globalne ljestvice „snage“ putovnica, hrvatski dokument svrstava se među deset najmoćnijih na svijetu – i pritom nadmašuje čak i onu Sjedinjenih Američkih Država. Taj podatak zvuči gotovo nevjerojatno ako se prisjetimo vremena kada je za put u SAD, Kanadu ili veći dio svijeta hrvatskim državljanima bila potrebna složena viza, dugi razgovori u veleposlanstvima i gomila papirologije. Danas je slika bitno drukčija: Hrvatska je schengenska članica, dio eurozone i zemlja čiji državljani s jednim dokumentom mogu gotovo bez ograničenja lutati svijetom.

Ljestvice poput Henley Passport Indexa, koje se redovito citiraju u medijima, mjere „moć“ putovnice prvenstveno kroz broj država u koje nositelj može ući bez vize ili uz vizu po dolasku. Hrvatska se posljednjih godina neprestano penjala, a preokret je došao 2023. i 2024., nakon ulaska u Schengen i uvođenja eura. Broj bezviznih odredišta skočio je na više od 180, a u najnovijim izdanjima bilježi se 183–184 destinacija dostupnih hrvatskim državljanima bez klasične vize. Time je hrvatski dokument stao uz bok nekim od najpoželjnijih putovnica svijeta – onih koje izdaju države zapadne Europe ili azijski „tigrovi“ poput Singapura i Južne Koreje.

tiktok

Istodobno, američka putovnica, nekad simbol apsolutne slobode kretanja, polako klizi niz ljestvicu. SAD više nije u samom vrhu indeksa; američki dokument danas bilježi nešto manji broj bezviznih odredišta od hrvatskog, a u ukupnom poretku nalazi se iza niza europskih država, pa i iza Hrvatske. Ta razlika nije golema – riječ je o nekoliko zemalja koje traže vizu za Amerikance, a ne traže je za Hrvate – ali simbolički efekt je snažan. Prvi put može se reći da je hrvatska putovnica „jača“ od američke, barem prema jednom relevantnom globalnom kriteriju.

Razlozi za taj obrat leže u širem političko-diplomatskom kontekstu. Hrvatska je u relativno kratkom razdoblju prošla put od postratne tranzicijske zemlje do članice Europske unije, NATO-a, Schengena i eurozone. Svaki od tih koraka povećavao je povjerenje drugih država u hrvatske institucije i sigurnosne provjere, čime se polako otvarao prostor za ukidanje viza. Posljednjih je godina niz država – od SAD-a do Australije – uveo posebne programe elektroničkih odobrenja putovanja za hrvatske državljane, dok su mnoge zemlje Latinske Amerike, Azije i Afrike jednostavno ukinule vizni režim. Rezultat je da prosječan hrvatski putnik danas, s jednim dokumentom, ima pristup gotovo cijelom svijetu.

Na američkoj strani, politička polarizacija, sigurnosni strahovi, migracijske krize i promjene u viznim režimima učinile su svoje. Dio država, osobito u Africi i Aziji, uveo je strože kontrole ili dodatne zahtjeve za američke državljane, dok su istovremeno liberalizirali režim prema članicama EU-a. Uz to, širenje Europske unije i Schengena znači da je veliki blok zemalja ujedinio standarde i viznu politiku, pa se mnoge treće države vode logikom: ako su prihvatile EU i Schengen, mogu bez previše rizika otvoriti vrata svim građanima tog prostora. Hrvatska je tako, gotovo „u paketu“, profitirala od političkog kapitala Bruxellesa.

Za građane sve to ima vrlo konkretne posljedice. Hrvatska putovnica više nije samo formalni dokument za prelazak granice, nego svojevrsna ulaznica u globalizirani svijet. Put u Japan, Južnu Koreju ili Meksiko, koji je nekad podrazumijevao visoke troškove i birokratske prepreke, danas se često svodi na kupnju avionske karte i eventualno online obrazac. Mogućnost da bez vize putuješ u velik dio svijeta bitno mijenja način na koji ljudi planiraju godišnje odmore, studentske razmjene, poslovna putovanja ili emigraciju. Hrvatska se iz perspektive mobilnosti više ne može smatrati „malom“ zemljom – barem ne u onom smislu u kojem je nekad bila ograničena u kretanju svojih građana.

Naravno, treba zadržati dozu realizma. „Snaga“ putovnice ne znači da su svi putnici automatski dobrodošli; granice su i dalje stvar političke odluke, a lokalne vlasti mogu u pojedinačnim slučajevima odbiti ulazak ili tražiti dodatne dokumente. Uz to, indeks slobode kretanja ne govori ništa o ekonomskim prilikama, kvaliteti života ili pravima radnika u državama koje posjećujemo. Putovnica je tek alat – ali alat koji je, u slučaju Hrvatske, postao punopravni član kluba najmoćnijih.

Simbolički, činjenica da je hrvatska putovnica rangirana ispred američke govori mnogo o promjeni globalnog poretka. Svijet više nije jednostavno podijeljen na „velike“ i „male“, „bogate“ i „siromašne“, barem ne kada je riječ o slobodi kretanja. Europska unija, svojim zajedničkim politikama, uspjela je stvoriti okvir u kojem i manja država poput Hrvatske može svojim građanima osigurati razinu mobilnosti koja je donedavno bila rezervirana samo za najveće sile.