Izgleda da je Sotona ušao u neke hrvatske svećenike. I političare. Pomutio im je razum i pobrkao u njihovim glavama pojmove Dobra i Zla, pa sad nesretnici hodaju po svijetu i govore da partizani 1945. nisu oslobodili nego okupirali Hrvatsku.
Iz tih mahnitih riječi proizlazi da je Hrvatska do 1945. bila slobodna i da su dotadašnji vladari Hrvatske – njemački i hrvatski nacisti, ovi potonji poznatiji pod imenom „ustaše” – bili nekakvi humanistički slobodarci koje su zli partizani 1945. istjerali iz Hrvatske.
Ova tragedija opsjednutih umova očitovala se prošlog četvrtka, 8. svibnja, na Dan pobjede nad fašizmom i oslobođenja Zagreba. U ulozi povijesnih revizionista tog su dana nastupili desničarski kandidat za zagrebačkog gradonačelnika Tomislav Jonjić i pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško.
Jonjić je izvalio da je Zagreb 8. svibnja 1945. „okupiran”, jer da su u Zagreb tada ušle vojne snage koje su djelovale u interesu obnove Jugoslavije, a ne oslobođenja Hrvatske.
„U glavni grad Hrvatske 8. svibnja 1945. ušla je Jugoslavenska armija, vojna i politička snaga koja je uspostavljena radi obnove jugoslavenske države i koja je čitavim svojim postojanjem radila na obnovi jugoslavenske države, a Hrvatsku se nikad nije moglo osloboditi Jugoslavijom i u ime Jugoslavije”, rekao je Jonjić, koji je 2015. na Hrvatskim studijima doktorirao povijest.
Iz ovoga je jasno da u današnjoj Hrvatskoj čovjek može doktorirati povijest, a da pritom i dalje nema pojma o suvremenoj povijesti vlastitog naroda i vlastite zemlje. Jer istina je upravo obrnuta: Hrvatsku se 1945. moglo osloboditi samo Jugoslavijom, i to isključivo partizanskom Jugoslavijom.
Naime, te 1945. geopolitička slika svijeta nije omogućavala izbor između Jugoslavije i Hrvatske (takve okolnosti pojavit će se tek ranih 90-ih kolapsom SSSR-a), nego je jedini mogući izbor bio između kraljevske Jugoslavije i partizanske, Titove Jugoslavije.
Partizani – spas od četničke kraljevine
Za Jonjića i slične revizioniste 8. svibanj 1945. je crni datum za Hrvatsku. Kao što đavo bježi od križa, a vampir od sunca, tako i naši revizionisti bježe od povijesnih fakata koji jasno ukazuju da su Tito i partizani spasili Hrvatsku od užasne sudbine koja bi je zadesila da nije bilo njih.
Kao što je u intervjuu za Novosti podsjetio bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, naši revizionisti zaboravljaju da su pobjednici Drugog svjetskog rata na savezničkim konferencijama u Teheranu i na Jalti jasno utvrdili da nakon kapitulacije Njemačke svi režimi nastali voljom fašističkih okupatora (uključujući i NDH) moraju nestati, te da se države vraćaju u svoje prethodne okvire. Što je to značilo za Hrvatsku?
Mesić: ‘Jedan je pobjednik! Partizani su temelj današnje RH‘
To je značilo da bi se Jugoslavija vratila na stanje iz 1941. godine: opet bi bila kraljevina, jer bi Britanci vratili u zemlju kralja Petra (zato su ga i držali i hranili četiri ratne godine u Londonu), a ovaj bi u vladu postavio svog vjernog četničkog vođu i „ministra vojske u otadžbini” – Dražu Mihailovića.
Knjiga „Tito – Churchill (strogo tajno)”, koju je 1981. izdao zagrebački „Globus” i koja donosi ratnu prepisku između britanskog premijera i vođe jugoslavenskih partizana od 1943. do 1945., nedvosmisleno potvrđuje da je Churchill do zadnjeg časa pokušavao vratiti kralja Petra u zemlju i obnoviti jugoslavensku monarhiju.
Čak bi i opsjednuti um poput Jonjićevog mogao shvatiti kako bi Hrvati - s hipotekom Jasenovca i drugih strahovitih ustaških zločina nad Srbima - prošli u toj četničkoj kraljevini. Ni prije rata Hrvati u Kraljevini Jugoslaviji nisu imali gotovo nikakva prava, a nakon 1945. položaj bi im bio još i kudikamo teži.
Titovi partizani spasili su hrvatski narod od tog ishoda, jer su ih Saveznici priznali kao (važan) dio antifašističke koalicije, što je Titu dalo međunarodni legitimitet i snagu da se othrva Churchillovim zahtjevima, na sreću naroda horvatskoga.
Biskupova poanta
Rekosmo već, Jonjić nije jedina javna osoba koja je na Dan oslobođenja Zagreba pljunula na partizane i zažalila zbog ishoda Drugog svjetskog rata. Na dan kada je čitava Europa obilježavala 80. godišnjicu pobjede nad fašizmom, javni žal zbog antifašističke pobjede iskazao je i pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško.
Rečeni prelat tog je dana u crkvi sv. Jeronima u Maksimiru predvodio misu zadušnicu za „sve civilne i vojne žrtve ubijene u Zagrebu”, ali ne za one koje su ustaše pobili u četiri godine svoje fašističke tiranije, već na one koje su zbog suradnje s neprijateljem partizani osvetnički likvidirali po ulasku u grad.
Konteksta radi, takve su se izvansudske likvidacije u svibnju 1945. događale širom oslobođene Europe. Prethodni zločini nacifašista i njihovih lokalnih pomagača bili su toliki da pobjednici tog svibnja nisu imali previše milosti.
Svaka žrtva je zaslužila spomen i tu nema ništa sporno. Sporno je to što je biskup Šaško pobrkao pojmove Dobra i Zla, pa umjesto da poslijeratne partizanske zločine stavi u kontekst puno većeg zla koje je prethodno četiri godine haralo Zagrebom i Hrvatskom, on je to ustaško zlo posve izostavio, pa je neupućeni promatrač mogao steći utisak da u toj NDH nikakvog zla ni zločina nije bilo sve dok 8. svibnja 1945. u Zagreb nisu ujahali partizani.
„A mi ni ove godine u Zagrebu nemamo spomen na žrtve tih zločina, nego smo iznova izloženi veličanju zločinaca, bezobzirno upakiranom u slavlje oslobođenja i slobode. I tako već osamdeset godina. Osamdeset godina!” rekao je Šaško na propovijedi.
Shvatili ste biskupovu poantu: jedini zločinci su oni koji su 1945. porazili fašiste. Da to kaže u Njemačkoj ili Austriji, biskup bi završio u sanatoriju ili u zatvoru – u najmanju ruku bi dobio masnu novčanu kaznu – ali u današnjoj Hrvatskoj jedine će kritike dobiti od čangrizavih novinara i hrabrijeg dijela opozicije.
Junak holivudskog filma
U svom anti-antifašističkom nadahnuću Šaško je rekao i da bi u Hrvatskoj temeljna vrijednost morala biti „neprihvatljivost duhovne i materijalne pustoši koju je za sobom ostavio komunizam”, dodavši da „u Hrvatskoj to pustošenje nije prestalo”.
Ovdje je biskup i nehotice izrekao istinu: točno je da HDZ već 35 godina pustoši ono što je komunizam stvorio u Hrvatskoj, a točno je i da to pustošenje nije prestalo. No, sama činjenica da HDZ još uvijek ima što pustošiti jasno pokazuje koliko su toga komunisti uspjeli stvoriti u Hrvatskoj. Da sad ne nabrajamo, jer toliko prostora nemamo.
U finalu propovijedi Šaško se opet osvrće na 45-godišnju komunističku vladavinu u Hrvatskoj, te zaključuje kako nas „teška povijest našega naroda uči (...) da je preživio i sâm narod, posebice onda kada je proganjana vjera i kada su ubijani mnogi, pa tako i proroci, kakav je bio blaženi Alojzije Stepinac”.
Na stranu činjenica da blaženi Alojzije Stepinac nije ubijen, već je preminuo prirodnom smrću u spokoju svog doma u Krašiću, ovdje nas zanima biskupova poruka da je u Jugoslaviji „proganjana vjera”. Zanimljivo je to da se biskup Šaško u toj zločinačkoj i bezbožnoj Jugoslaviji koja je proganjala vjeru uspio školovati u dječačkom sjemeništu i studirati na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, sve u Zagrebu.
Kako je, zaboga, to uspio? Kojim putem je išao na Katolički fakultet, pa je uspio izbjeći komunističke straže? Je li se šuljao nekim ranokršćanskim tunelima za koje komunisti nisu znali? O tom pothvatu bi svakako trebalo snimiti neki holivudski film. Šaška bi mogao glumiti, štajaznam, recimo Martin Sheen.
Katolički svećenik u komunističkoj vladi
Katoličku crkvu u Hrvatskoj, kao i njenu ulogu u Drugom svjetskom ratu, ne treba suditi isključivo po svećenicima i biskupima poput Šaška. Jer, iako ova institucija u cjelini tijekom tog rata nije valjano odgovorila na izazove vremena – pa zato ni danas nije u stanju izreći jasnu osudu endehazijskog zločina - ipak je i tada bilo na desetine antifašističkih katoličkih svećenika koji su razumjeli povijesno značenje partizanskog oslobodilačkog pokreta za sve narode Jugoslavije, pa tako i za Hrvate.
Spomenimo najpoznatijeg od njih – Svetozara Rittiga, župnika crkve sv. Marka u Zagrebu, koji je ne samo pomagao partizanski pokret, nego je bio i član predsjedništva ZAVNOH-a. Za razliku od Jonjića i Šaška, velečasni Rittig dobro je znao da u ondašnjoj europskoj i svjetskoj situaciji jedini spas za Hrvate leži u partizanskoj Jugoslaviji.
U tom duhu, Rittig će na Drugom zasjedanju ZAVNOH-a u Plaškom, 12. listopada 1943., održati govor u kojem će veličati povijesne zasluge partizanskog pokreta, pri čemu mu nije smetalo što taj pokret vode komunisti.
„Ovu prednost naročito vam priznajem, dragi komunisti. Malobrojni i nenaoružani u početku svoje borbe, vi ste se s neviđenim eleanom othrvali dušmaninu, obranili rođenu grudu, spasili čast i obraz svoga naroda. (...) Druge jače države su podlegle. Jugoslavija nije podlegla. (...) To je najveća slava našega naroda za ovo 1200 do 1300 godina što smo ovdje. Ali to je najjače jamstvo za opstanak i budućnost našeg naroda. Vjerujem, da uskrs našega naroda nije daleko. Bog će nam ga dati”, kazao je tada Rittig.
I doista, Bog je uslišio Rittigove molbe i manje od dvije godine potom, u svibnju 1945., podario nam veličanstvenu antifašističku, partizansku pobjedu nad silama Zla. A potom su komunisti u Hrvatskoj toliko proganjali katoličku vjeru da je već 1946. velečasni Rittig postao ministar u vladi Narodne Republike Hrvatske, a tu je dužnost morao obavljati sve do 1954., kada nekom zabunom nije otišao na Goli otok, nego u mirovinu.
Prva hrvatska Vlada
Kad već spominjemo vladu Narodne Republike Hrvatske, valja reći da je njeno osnivanje – 14. travnja 1945. u Splitu - blagoslovio također jedan katolički biskup. Prije nego što spomenemo njegovo ime i citiramo njegov blagoslov, treba ipak reći ponešto o toj prvoj vladi u hrvatskoj povijesti s kojom je Hrvatska, prvi put „od stoljeća sedmog”, postala republika.
Ta povijesna prva Narodna vlada Hrvatske formirana je na izvanrednoj sjednici Predsjedništva ZAVNOH-a, koju je vodio slavni hrvatski pjesnik Vladimir Nazor. Vladu je činilo pet predstavnika HSS-a i po četiri predstavnika Komunističke partije i Srpskog kluba vijećnika, te odvjetnik dr. Uliks Stanger iz Istre kao „vanstranački rodoljub”. Za predsjednika je izabran dr. Vladimir Bakarić.
Već 22. travnja, osam dana po osnivanju, Narodna vlada Hrvatske izdala je posebnu Deklaraciju u kojoj se ističe da je hrvatski narod napokon slobodan:
„Stvaranje prve Narodne vlade Hrvatske još u toku samog oslobodilačkog rata protiv tuđinske okupacije dokazom je, da se neotuđiva, a tako dugo nepriznavana prava hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost ostvaruju nezadrživom snagom. Kao rezultat borbe hrvatskog naroda za slobodu i u toku oslobodilačkog rata ostvarilo se i njegovo pravo na vlastitu narodnu vladu”, stoji u Deklaraciji koju bi trebali pročitati današnji revizionisti.
‘Bog blagoslovio Federalnu Hrvatsku!‘
Vratimo se na tu povijesnu splitsku sjednicu od 14. travnja 1945. godine. Kako navode anali, nakon što je pročitana lista Narodne vlade Hrvatske glazba je najprije odsvirala hrvatsku himnu „Lijepa naša”, potom jugoslavensku himnu „Hej Slaveni”, a zatim su zazvonila zvona svih splitskih crkava. A onda je u staroj Gradskoj vijećnici nastao tajac, jer se za govornicom pojavio šibenski biskup dr. Jerolim Mileta.
„U svim znamenitim narodnim zgodama predstavnici Katoličke crkve su se nalazili uz svoj mili narod: zato smo i danas u gradu
Splitu, na historičnom i svečanom imenovanju Prve vlade Federalne Hrvatske u Federativnoj Jugoslaviji. Mi biskupi svih naših primorskih biskupija sa svojim svećenstvom, čestitamo svako dobro Prvoj vladi Federalne Hrvatske sa željom da njezin rad bude vazda na dobro našeg milog naroda”, rekao je tada biskup Mileta.
Za razliku od Jonjića i Šaška, koji misle da su partizani zločinci, ondašnji biskup šibenski je partizanima izrazio zahvalnost.
„Čestitajući Vladi, izražavamo našu zahvalnost i svim našim hrabrim borcima Narodnooslobodilačke vojske sa svojim proslavljenim vođom, narodnim herojem, maršalom Josipom Brozom Titom, a osobito onima koji požrtvovno položiše svoje živote za domovinu. Molimo svemogućeg Boga da ova narodna proslava bude sjeme duhovnog i materijalnog preporoda čitavog našeg hrvatskog naroda i pomirenje te zalog sloge i bratstva Hrvata i Srba i svih naroda Federalne Jugoslavije. Bila sretna i od Boga blagoslovljena Federalna Hrvatska!” rekao je biskup Mileta, uz ovacije prisutnih.
Kako vidimo, nekadašnji biskupi su kao svjedoci vremena znali cijeniti zasluge partizana za Hrvatsku, dok neki njihovi današnji nasljednici šire iskrivljenu povijest. Nekad su biskupi razumjeli znakove vremena, a neki današnji ne razumiju znakove ni onog ni ovog vremena.
Šutljiva kaptolska zvona
Vratimo se sada na početak. Jonjiću i Šašku je ulazak partizana u Zagreb 8. svibanj 1945. čin zločinačke okupacije kojom su Hrvati porobljeni. Tome proturječe već i fotografije od 16. svibnja 1945., kada je na krcatom Jelačić placu govor održao spomenuti pjesnički bard i predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor.
„Naš moral i naša etika nisu nikako moral i etika okupatora i domaćih spekulanata i izdajica. Zagrepčani i svi narodi Federalne države Hrvatske, mi, borci narodno-oslobodilačke vojske, mi, tako zvani partizani, nosimo vam (...) pravu bit slobode uopće, pa i onu slobodu, koja nama Hrvatima davno propade s Petrom Svačićem na Petrovoj Gori, a uskrsava nam, eto, našim vlastitim trudom, s Hrvatom maršalom Titom”, rekao je tada Nazor.
Slavni i časni pjesnik u tom poetskom govoru najavljuje novi i humaniji društveni poredak – koji se narednih desetljeća doista generalno i obistinio, uz sve probleme i neizbježne greške - te veliča Titovu Hrvatsku koja je nastala iz narodno-oslobodilačke borbe, s prezire onu Pavelićevu „robsku vazalnu” Hrvatsku, nastalu milošću Hitlera i Mussolinija.
„Ova nova Titova Hrvatska nije neka robska vazalska država, nastala milošću zlonamjerna tuđinca: ona je država, koja je nikla iz naših borba, iz naših patnja, iz naše krvi. (...) Osvjetlali smo patnjama i krvlju narodnu hrvatsku čast, priznato je sad i nama časno samostalno mjesto u krugu bratskih naroda Jugoslavije i Evrope... Današnji je dakle dan — dan radosti i veselja za svakoga, kome je savjest čista. Dignite dakle srca, zazvonite šutljiva kaptolska zvona, u ovom času veselja hrvatskog naroda!” rekao je Pjesnik tog svibnja 1945. u Zagrebu.
Danas vidimo da ti slavni svibanjski dani iz 1945. nisu svakome dani „radosti i veselja”, a kaptolska zvona i dalje su na spomen tog dana šutljiva. Kako bi rekao Nazor, savjest nije svakome čista.
Prevedeno u današnje okolnosti: budući da se ustaški mrak ne može posvijetliti ni za najmanju nijansu, jedino što je revizionistima preostalo jest da pokušaju ocrniti partizane. Blaćenjem partizana nitkovi žele relativizirati neusporedivi ustaški zločin i preokrenuti povijest, da crno i bijelo zamijene mjesta. Tako to biva kad Sotona uđe u ljude.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....