Brojke su strašne, a vlasti malo toga poduzimaju: nasilje nad ženama u porastu, pomoć traži i sve više strankinja

Ako su procjene da bismo na svakih 10 tisuća stanovnika trebali imati jedno mjesto u skloništu za žrtve obiteljskog nasilja, onda bi u Splitsko-dalmatinskoj županiji trebali imati 42 takva mjesta. A mi, u Caritasovu skloništu za žrtve nasilja kao jedinom takvom, imamo tek dvanaest mjesta s tim što nam gravitiraju žrtve iz dviju susjednih županija.

Toliki broj ležajeva je, zapravo, mizernih deset posto od propisanog kapaciteta. A samo lani su u skloništu imali 26 zahtjeva. 

Jer kaznena i prekršajna djela nasilja u obitelji u gradu Splitu i županiji stalno su u porastu pa je tako u 2023. godini bilo 34,4 posto više kaznenih i 24 posto više prekršajnih djela u odnosu na 2022. godinu. To su samo ona djela koja su evidentirana dok se uvijek pretpostavlja da ih je barem dvostruko ako ne i više neprijavljenih. Žrtve, naime, uglavnom trpe šutke, a što je još važnije, čak ga i ne prepoznaju u dovoljnoj mjeri.

Što se može napraviti?

Svake godine uz Dan žena čuje se nešto od ovih brojki, nevladine udruge pa i neke institucije pokušavaju doprijeti do javnosti i odgovornih kako bi se stvari pomaknule na bolje, ali sve uglavnom ostane na prigodničarskim objavama dok problemi ostaju i svake godine su sve veći. Vjerojatno je to potaknulo tri splitske stranke, Direkt, Možemo i SDP, da uoči lokalnih izbora nastave s temom koja je više nego zaslužila da se čuje i to gotovo na tjednoj bazi. 

Pokazao je to i priličan interes Splićana koji su imali prilike čuti puno toga što prolazi ispod radara dok se zbiva u susjedstvu, a krajnje je dramatično. Nadnaslov okruglog stola bio je pravo pitanje - što lokalna zajednica (ne)čini za zaštitu žena od nasilja i kako možemo bolje? Jer upravo lokalna zajednica može učiniti više, a vrlo su rijetke sredine u Hrvatskoj odmakle toliko da bi bilo dovoljno. Splitska svakako nije, a zapravo je, uz sve udruge i aktiviste koji vrijedno i u tišini pomažu žrtvama, politička volja presudna.

Zašto, primjerice, nije zaživio projekt Kriznog centra pokrenut u udruzi Domine u vrijeme pandemije? Zašto nemamo bar još jedno sigurno sklonište za žrtve nasilja? Zašto se, umjesto žrtava, iz kućanstava ne izdvajaju nasilnici?

- U doba Covida nasilje u obitelji je eskaliralo jer žene su bile zatvorene sa svojim nasilnim partnerima. Tada se rodila ideja kriznog centra. Tražile smo prazne stanove i apartmane i razvile dobru suradnju s nekim sugrađanima kako bismo sklonile žrtve. Ideja je da žrtve imaju mjesto na nekoliko dana dok se ne snađu, dakle na 48 sati do najviše sedam dana, iznimno do mjesec. Za to vrijeme pružale smo im psihosocijalnu pomoć i tada je postojala deklarativna podrška gradskih i županijskih vlasti, no proces realizacije se usporio iz nama nepoznatih razloga - kazala je Petra Sinovčić iz Domine koje su žrtvama pružile oko 130 sati podrške i kratkoročno smjestile 25 žena i to najduže na dva mjeseca dok su čekale mjesto u Caritasovoj sigurnoj kući. Pojasnila je kako nije rješenje u snalaženju, već u stalnom smještaju.

Marta Grbić Barač iz Caritasova skloništa za žrtve nasilja potvrdila je da pružaju smještaj i zaštitu od šest do osam mjeseci, a primjetno je da su posljedice nasilja u obitelji sve veće i teže. Pristižu im sve mlađa djeca i, što je zanimljivo, sve više strankinja čija situacija je višestruko komplicirana.

Mnoge korisnice su nezaposlene pa im se pomaže u pronalasku posla, dok one koje imaju posao nastavljaju ići na radno mjesto kao i djeca u vrtiće i škole. Dok su u skloništu, intenzivno im se pronalaze uvjeti za samostalan život jer ekonomska ovisnost žena o nasilniku razlog je zašto ga trpe predugo s potencijalno fatalnim posljedicama. Brojke o femicidu su strašne. Samo u prva tri mjeseca u Hrvatskoj imali smo četiri ubojstva žena, lani 18!

- Dok su kod nas u smještaju žrtvama nastojimo pružiti psihološku podršku, ali ih i podučiti o onome što jest nasilje s obzirom da mnoge imaju sniženi uvid u to što on sve jest – naglasila je Grbić Barač.

Ljubomora može ubiti

Na primjer, ljubomora je nasilje, a česti je uzrok femicida. Proučavajući uzroke i uvjete intimnim partnerskih femicida, Dunja Bonacci Skenderović uočila je prije svega da femicid redovito ima svoju dinamiku kroz različite indikatore te da se nipošto ne može svesti pod zločin iz strasti, već je riječ o planiranom ubojstvu. I to u najvećem broju, od 56 koliko je proučila, nožem. Kada je ubojstvo bilo počinjeno vatrenim oružjem, većina pčinitelja posjedovala ga je ilegalno, osim kada je ubojica bio policajac.

Tragediji je prethodilo psihičko maltretiranje i prisilna kontrola nad žrtvom, a takvo ponašanje nasilnika prolazi ispod radara.

„Jer masnice se vide, a pregledavanje ženina mobitela, praćenje, zahtjevi za kućanskim poslovima i drugi načini maltretiranja, odnosno psihičkog zlostavljanja, se ne vide”, istaknula je Bonacci. Upozorava da bi, kad žena takvo što prijavi, trebalo odmah reagirati jer stvar će sigurno eskalirati. Okidač je kad zlostavljač pomisli da će ga žena napustiti i prekinuti vezu. Kad žena kaže da je partner prati, to je ozbiljna "crvena zastava", za mogućnost femicida.

- Kad kaže da će je ubiti... Imali smo slučaj u Zagrebu gdje je stariji čovjek kazao pred poznanikom da će ubiti ženu, ovaj ga je prijavio, ali institucije nisu shvatile ozbiljno - ispričala je Bonacci.

Zanimljivo je da u splitskoj udruzi "Bijeli krug" koja pruža zaštitu žrtava kaznenih djela i prekršaja s elementima nasilja u tretmanu imaju počinitelje. I to po uputi sa sudova u okviru prekršajnih postupaka. 

- Većina ih ne dolazi dragovoljno, ali čekaju ih sankcije pa se ipak pojave. Do sada nam je upućeno oko 300 počinitelja i čak ih je 70 posto uspješno završilo tretman. Neki žele doći jer su prepoznali svoje nasilje - kazala je Livija Plančić. Oko 400 korisnika godišnje zatraži neku pomoć, bilo da je riječ o psihološkoj podršci ili besplatnom odvjetničkom uslugom, a niz godina pomažu žrtvama u pronalaženju posla.

- Naši ljudi, kad je riječ o psihološkoj pomoći, ne dižu glave od posla, jer narušenost mentalnog zdravlja je u konstantnom porastu - kazala je Plančić. 

Sve što se moglo čuti u ovom hvalevrijednom javnom izlaganju zvonilo je na alarm. I to sadašnjoj i svim budućim vlastima. Naći samo nekoliko fizičkih rješenja u vidu zgrada na tajnim lokacijama za privremeni smještaj žrtava bilo bi, pak, za odgovornu vlast čak lakši dio posla. Onaj teži, a važniji, jest rad na prevenciji koji podrazumijeva koordinaciju institucija i nevladinih udruga radi promjene čitavog sustava vrijednosti koji podrazumijeva edukaciju djece o nasilju od najranije dobi.

Split bi se, možda za početak, mogao ugledati na Rijeku, gdje je za potrebe skloništa Grad ustupio prostor velik oko 120 metara četvornih i još ga opremio ili, primjerice, Križevce gdje je usvojena kvalitetna strategija zaštite od nasilja u obitelji. 

A budu li organizatori Okruglog stola nakon lokalnih izbora u mogućnosti uraditi nešto od ovoga, nećemo propustiti prvu priliku da ih na ovo i podsjetimo.