Datumi povijesnih događaja ponekad se zgodno namjeste da bolje od ijednog psihijatra ili povjesničara prokažu dubinsku patologiju društva. U ovom slučaju društvo je hrvatsko, a datumi su 8., 15. i 18. svibnja. Povijesni događaji vezani za te datume su Dan oslobođenja Zagreba od fašizma (8. svibnja 1945.), predaja ustaške vojske na Bleiburgu (15. svibnja 1945.) i sklapanje Rimskih ugovora (18. svibnja 1941.), kojima je NDH predala Dalmaciju Italiji.
Dubinska patologija ogleda se u reakcijama današnjeg hrvatskog društva na te davne svibanjske događaje iz Drugog svjetskog rata. Ovog svibnja ta je patologija još izraženija i vidljivija nego ranijih godina.
Zamislimo da reakcije hrvatskog društva na ta tri povijesna događaja promatra i analizira neki ideološki neutralan inozemni znanstvenik. Ili, još bolje, zamislimo da društvene reakcije na te događaje analizira umjetna inteligencija. Ona bi zacijelo u milisekundi uočila da su sva tri događaja usko vezana za partizansko-ustašku razdjelnicu hrvatskog društva, a u sljedećoj milisekundi otkrila bi da se ta razdjelnica spominje i u Ustavu Republike Hrvatske, i to već u preambuli.
Nakon što bi umjetna inteligencija otvorila Ustav RH i pročitala da se hrvatska državnost, među ostalim, očituje “u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)”, sve bi odmah razumjela. Ne bi uopće morala tražiti dalje.
Ponos i sram
Jednostavno, imajući u vidu da ustav predstavlja ključni pravni dokument neke države, a polazeći od činjenice da su Hrvati ozbiljan narod koji štuje vlastitu državu i njen ustav, umjetna inteligencija bi u milisekundi shvatila da se suvremena Republika Hrvatska temelji, nasuprot fašizmu, na antifašizmu. A iz toga bi izvela logički zaključak o tome kako će hrvatska država i društvo reagirati na ona tri povijesna događaja. Umjetnoj inteligenciji bilo bi posve jasno da će Dan oslobođenja Zagreba od fašizma hrvatski politički vrh iskoristiti za bildanje nacionalnog ponosa i slavljenje povijesne antifašističke pobjede iz svibnja 1945. godine – pogotovo što na taj datum i čitava Europa slavi Dan pobjede – dok će druga dva povijesna događaja hrvatski politički vrh, kako i dolikuje jednom demokratski zrelom društvu, iskoristiti za priznanje i evokaciju nacionalnog srama što ga je hrvatskom narodu donijela ustaška država.
I bogme bi se umjetna inteligencija silno iznenadila nad hrvatskom inteligencijom. Jer reakcije hrvatskog političkog vrha na te povijesne događaje već godinama nisu adekvatne onome što je proklamirano u Ustavu RH, što je postalo eklatantno otkad je u HDZ-ovu vladu po prvi put prodrla krajnja desnica (Domovinski pokret).
Naivno se oslanjajući na Ustav RH, umjetna inteligencija bi očekivala da će se na Trnjanskim kresovima – koji slave partizansko oslobađanje Zagreba od ustaša i Nijemaca – okupiti čitava hrvatska vlada, te da će prvi kres na Savskom nasipu zajednički zapaliti premijer Andrej Plenković i predsjednik Zoran Milanović. Međutim, ne samo što se nitko iz vlade nije pojavio na Savskom nasipu, već se iz vladajuće većine čulo da Zagreb 1945. nije oslobođen nego okupiran, a da Trnjanski kresovi predstavljaju “đavolji pir” i “državnu sramotu”.
Dvije minute tišine
Čitajući te kvalifikacije o Trnjanskim kresovima – koje je na svom Facebooku prošlog tjedna postavio saborski zastupnik Domovinskog pokreta i bivši ministar Josip Dabro, umjetna inteligencija bi se našla u nedoumici: što je sad ovo? Je li to zastupnik vladajuće većine proglasio Ustav RH “državnom sramotom” i sotonističkim djelom? Nisu valjda stvarno hrvatski ustav pisali sotonisti? I ono glavno: temelji li se Hrvatska na antifašizmu ili na fašizmu? U relacijama između NDH i ZAVNOH-a, što je točno nasuprot čega?
I dok se umjetna inteligencija svojski mučila oko tih hrvatskih pitanja, zastupnik Dabro ponovo ju je zbunio ovog tjedna, kada je pozvao hrvatski narod da 15. svibnja u 16.30 sati, u vrijeme kada je “1945. posljednji hrvatski vojnik na Bleiburškom polju položio oružje”, zastane na dvije minute u tišini, dok je biskupe Katoličke crkve pozvao da oglase zvona na crkvama. A što je sad ovo, upitala se umjetna inteligencija: zar to zastupnik vladajuće većine, onaj isti koji je slavljenje pobjede antifašističke vojske koja je 1945. oslobodila Zagreb nekidan proglasio “državnom sramotom”, sada traži da država i društvo odaju počasti poraženoj fašističkoj vojsci, onoj od koje se Zagreb 1945. oslobodio?
U istoj milisekundi umjetna inteligencija bi shvatila da je Hrvatska jedna silno zanimljiva država, čije društvo živi shizoidnu političku stvarnost u kojoj se ustaška država i ustaška vojska u ustavu osuđuju, a u svakodnevici slave čak i u dijelovima vladajuće većine, dok je s partizanskom antifašističkom vojskom obrnuto: ona se slavi u ustavu, a poništava u stvarnosti. Dubinska patologija društva, zaključila bi umjetna inteligencija nakon konzultacija s psihijatrima i povjesničarima.
Kutija broj 7
U svom tom partizansko-ustaškom metežu koji se ponavlja svakog svibnja, onaj treći svibanjski povijesni događaj – Rimski ugovori – nekako uvijek ostane postrani, u drugom medijskom planu. Među ostalim, to je posljedica činjenice da je hrvatsko društvo svakog svibnja fokusirano na obilježavanje povijesnih događaja iz 1945. godine, onih koji su se odigrali na kraju rata – od Zagreba do Bleiburga i natrag – dok su Rimski ugovori potpisani 1941., na početku rata, pa ostanu u sjeni događaja iz ratnog finala.
Priča o Rimskim ugovorima osobito je tabu na hrvatskoj desnici. Rimski ugovori, naime, bacaju tako jednoznačno svjetlo na ustaški mrak da ih ne mogu braniti ni najradikalniji desničari. Ustupanje hrvatskog teritorija tuđinu potpuno razbija mit o domoljubnom karakteru ustaške države. Čak i oni koji negiraju ili umanjuju karakter Jasenovca i drugih ustaških zločina nemaju što reći kad su u pitanju Rimski ugovori.
Stoga, uoči jubilarne 85. godišnjice potpisivanja Rimskih ugovora nije zgorega podsjetiti na to što se točno tog 18. svibnja 1941. događalo u velebnoj renesansnoj Palači Venecija (Palazzo Venezia) u Rimu. Što su to ustaški poglavnik Ante Pavelić i vođa fašističke Italije Benito Mussolini tog dana u 12.30 sati potpisali i zašto taj Pavelićev potpis predstavlja najveću izdaju hrvatskog naroda u povijesti?
Kako je već navođeno u medijima, materijalni dokaz te izdaje nalazi se među dokumentima Fonda 227 Ministarstva vanjskih poslova NDH koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu, u kutiji broj 7. Tu je spremljen sporazum o darivanju hrvatske obale i otoka fašističkoj Italiji, koji su potpisali Pavelić i Mussolini, skupa s potpisanom kartom na kojoj su crvenom bojom razgraničeni dijelovi koje je Pavelić tada darovao Talijanima, ostavivši stotine tisuća Hrvata na milost i nemilost talijanskom fašizmu.
Jadran bez mornarice
Rimski ugovori su naziv za tri sporazuma koja je Pavelić potpisao s Mussolinijem: o razgraničenju, o mornarici te o političkim odnosima između Italije i NDH. Iako i potonja dva sporazuma jasno prokazuju vazalski karakter ustaške države i potpuno odsustvo suverenosti – Pavelić se na talijanski zahtjev odrekao držanja ratne mornarice na Jadranu, a za novog vladara Hrvatske određen je nećak talijanskog kralja – u povijesti je najviše upamćen sporazum o razgraničenju, pod nazivom “Ugovor o određivanju granice između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije”.
Prema tom sporazumu, Italija je dobila velike dijelove Dalmacije: okolicu Zadra, gradove Šibenik i Split - sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša - otoke Rab, Krk, Vis, Korčulu, Mljet i mnoštvo drugih manjih otoka, kao i dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. Radilo se o ukupno 5.380 km četvornih teritorija, na kojem je živjelo oko 400.000 Hrvata i neznatan broj Talijana. Od morske obale Hrvatskoj su ostavljena uglavnom područja s nepristupačnom obalom i bez većih luka, osim Dubrovnika.
Tako je veliki “domoljub” Pavelić, ne trepnuvši okom, već 38. dan postojanja NDH dao Dalmaciju tuđinu. Povijesni izvori navode da je on – u zamjenu za političko pokroviteljstvo - Dalmaciju nudio Mussoliniju još 1927. godine, dok je bio u emigraciji, što govori o tome kako su Poglavnik i njegov ustaški pokret gledali na našu regiju. Dalmacija je njima bila samo moneta za potkusurivanje.
Već je dovoljno problematično to što dio mladih u Hrvatskoj danas – na koncertima, nogometnim utakmicama i drugim mjestima – uzvikuju ustaški pozdrav “Za dom spremni” i time slave fašistički pokret koji je Hrvatskoj nanio trajnu sramotu. Ali naročito je bizarno – upravo ekscentrično - da to čine mladi u Dalmaciji, koja je od tog pokreta izdana kao nikad u povijesti.
Partizanski Split
Upravo se na primjeru Splita može dobro vidjeti u kolikoj je mjeri NDH bila marionetska država. Iako je ugovorom bilo propisano da će Split posebnom konvencijom dobiti određenu autonomiju, u smislu da će NDH sudjelovati u upravljanju gradom, u praksi Talijani nisu zarezivali NDH ni za suhu šljivu. Već 29. travnja 1941., u prvom broju talijanskog lista “San Marco” - koji je izlazio u Splitu - objavljena je odluka da se u gradu smiju isticati samo talijanske zastave, a da u javnim prostorima moraju biti izvješene slike talijanskog kralja i Mussolinija. Ubrzo je u Split doveden veliki broj talijanskih činovnika koji su preuzeli civilnu upravu.
Za razliku od dijela današnjih mladih u Splitu i Dalmaciji, koji glorificiraju ustaški pokret, ondašnja splitska i dalmatinska mladost jasno je vidjela zločinački i izdajnički karakter NDH. Odaziv Splićana i Dalmatinaca u Narodnooslobodilačku vojsku bio je masovan: čitava je generacija otišla u partizane da oslobodi Dalmaciju od ustaša i Talijana, a nakon 1943. i od Nijemaca.
U tome je ta časna mladost i uspjela. Ono što su Pavelićevi ustaše 1941. dali Italiji, Titovi partizani su do kraja rata vratili Hrvatskoj. Nakon što je slavni nacionalni pjesnik Vladimir Nazor kao predsjednik ZAVNOH-a u rujnu 1943. donio “Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj” (što je ZAVNOH potvrdio na Drugom zasjedanju u listopadu 1943.), partizanske snage su tu odluku sprovele na terenu: do prosinca 1944. oslobođena je čitava Dalmacija, a do svibnja 1945. i ostatak Hrvatske.
Tako su partizani vratili Dalmaciju Hrvatskoj i poništili ustašku izdaju iz Palače Venecija.
Pa ipak, širom današnje Hrvatske - od saborskih klupa do nogometnih tribina – odjekuje narativ o partizanskim zločincima i ustaškim borcima za slobodu.
Što bi rekla umjetna inteligencija: Hrvatska je silno zanimljiva država.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....