Već me neko vrijeme šokiraju prizori trgovačkih prostora u centru grada koje redom zaposjedaju prodavači elektroničkih cigareta - da, predmet naše mračne želje, umjesto torbice, već neko vrijeme je IQOS - no nedavni posjet Bruxellesu uvjerio me na to da konzumerizam tiktokovskog tipa ima novi statusni simbol, pred čijim se vratima klanja i sve veći broj Hrvata, piše Jutarnji list.
Tamo negdje na potezu između Manneken Pisa i Sablona, okruženog vintage trgovinama i kineskom robom sa Sheina koja se podvaljuje kao koncept-dizajn, ugledala sam pravu pravcatu trgovinu posvećenu isključivo - bocama za vodu.
Lista čekanja
One dolaze u svim bojama i veličinama - poslagane su na policama poput najfinijih belgijskih pralina, dodiruju ih s kombinacijom straha i čuđenja, mjere veličine slamki i provjeravaju utore za ruke, a vrhunac uzbuđenja stiže u trenutku kad će je upakirati u kutiju u boji, položivši je prije toga nježno, kao što se štene polaže u košaru. S obzirom na basnoslovne iznose koje dosežu, ne čudi me.
Tržište je danas preplavljeno primjercima čije cijene prelaze i stotinjak eura po boci, one najbolje među njima spajaju se na pametne telefone i svakih vas sat vremena podsjećaju da se trebate hidratizirati, a za najpopularniju među njima, takozvanu Stanley Cup, postoji i lista čekanja, baš kao što postoji i za birkinicu.
Pojava novog statusnog simbola, naravno, vrti se oko para, a procjene kažu da je tržište reusable boca za vodu samo lani vrijedilo 8,9 milijardi eura, s procjenama da će do 2030. godine narasti na 10,9 milijardi, od čega 27,5 posto otpada na tržište Sjedinjenih Američkih Država.
Najbitnija razlika između te boce i birkinice je očita - dok si ovu precijenjenu torbu priuštiti mogu tek rijetki i doista bogati, boca za vodu, čak i kad stoji stotinu eura, zvuči kao iznos za koji su proizvođači procijenili da će ga moći dosegnuti i oni koji na kraju mjeseca skupljaju za režije. I zasad se čini da nisu pogriješili jer malo nedostaje da u njima počnu prikupljati i sitniš u Bogovićevoj.
Manija je, upozoravaju stručnjaci, inicijalno počela iz ekoloških razloga - dugogodišnje kampanje protiv negativnih posljedica koje na okoliš imaju odbačene jednokratne plastične boce vode primile su se na generaciju Z koja je jednokratnu plastiku zamijenila višekratnom, a ujedno se nastavila i na trend zapažen u razdoblju COVID-a, kad su brojna kućanstva diljem svijeta, jer su ljudi jako puno vremena provodili kod kuće, tražila dugotrajnija rješenja.
Ne treba zaboraviti ni marketing koji se općenito vodi oko hidracije - voda je dobra za kožu, čini čuda za probavu, milijuni eura ulažu se u promociju vježbanja i aktivnosti koje su nezamislive bez tekućine, a krajnje je već upitno i jeste li brižan roditelj ako ste dijete u školu poslali bez barem jedne litrenke vode.
Jel‘ nastava u pustinji...
Prenerazio me tako neki dan jedan video na TikToku - ispričavam se ako nisam shvatila ironiju - u kojemu se majka posipa pepelom jer je dijete u školu poslala s vodom u jednokratnoj boci, jer je ovaj prije toga na putu do škole već izgubio sedam skupo plaćenih višekratnih boca.
Tu potrebu da put do škole, poput bernardinca, prelazi s obveznim galonom vode mogu razumjeti samo ako mu je nastava u pustinji, ali rekla bih da je ipak tek nekoliko ulica niže, u naselju u kojem je vodovod normalna pojava već desetljećima. Svaka škola ima sanitarne prostorije, kuhinju i pipe, a voda je dostupna 24 sata dnevno i nema redukcija.
Ok, sasvim sigurno je dobro djeci već od malih nogu razvijati naviku da se redovito hidriraju, ali vjerujem da bi vodu znali uzeti i bez boce od stotinjak eura koja pritom svijetli, broji mililitre, održava idealnu temperaturu i odraz je društvene kategorije kojoj čovjek pripada.
Nije svaka manija glupa, istina.
Neke su i gluplje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....